Odabrati pravu srednju školu i buduće zanimanje mladima nikada nije bilo lako, ali odavno nije bilo ni teže. Sadašnje generacije osnovaca, naočigled, izbora imaju mnogo više nego što su, recimo, to imali njihovi roditelji, sve više im se nude i takozvana zanimanja budućnosti, imaju mnogo više informacija o svjetskim trendovima, mnogo lakše dolaze do njih, a opet sigurnosti nemaju ništa više nego što su to neke prethodne generacije imale.
U brzim promjenama života i tržišta rada ni odrasli već sada nisu sigurni da će posao koji danas rade postojati ni za pet, a kamoli deset godina, pa kako onda da pravo zanimanje, koje treba da ga hrani u narednih 40 plus godina, odabere neko ko nema ni 15 godina?!
Jedan je način da biraju sve što ima veze s novim tehnologijama, jer jedino što je danas sigurno jeste da one već transformišu i tradicionalne poslove, te da bez poznavanja tehnologija u budućnosti nećete imati šta da tražite na tržištu rada. Osim, možda, da kopate kanale negdje, ali za to ne treba ni osnovna, a kamoli srednja škola.
Drugi je način da biraju sve što traži Njemačka, s obzirom na njihove najave o milionima radnika koji će im trebati već u narednih desetak godina. Dalje od toga trenutno je teško dokučiti ili predvidjeti.
Ovaj drugi način, svakako, nije nešto što bi, u idealnom svijetu, kao država i društvo trebalo da podstičemo, ali naša realnost je daleko od idealne, a još teže od nje možemo da pobjegnemo.
Sa tim nedoumicama suočavaju se i u obrazovnom sistemu, gdje bi trebalo da svake godine kreiraju bolju upisnu politiku, ali kako izbjeći da ulažemo u školovanje kadra koji će nam svakako „pokupiti“ Njemačka ili Hrvatska, teško je odgovoriti. Na to, realno, upisna politika najmanje i utiče.
Za nju je, od svjetskih trendova, mnogo veći problem da ne upadne u naše dobro znane domaće zamke, kao što su sporo reagovanje ili kreiranje politika koje služe za očuvanje radnih mjesta, umjesto za razvoj i zapošljavanje.
Služba za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine raspisala je javni poziv za dostavljanje ponuda za zakup parking prostora za službena motorna vozila za period od 2019. do 2020. godine.
Direktor Službe za zajedničke poslove institucija BiH Dragan Šojić naveo je kako javni poziv raspisuje uz saglasnost oba direktora te da je predmet javnog poziva prikupljanje zatvorenih pismenih ponuda za zakup parking prostora za službena motorna vozila.
U dijelu koji se odnosi na zahtjeve koje ponuđači moraju ispuniti navedena je lokacija, odnosno Marijin Dvor u Sarajevu i to nesporedna blizina, maksimalno 300 metara od ulaza u zgradu Parlamentarne skupštine BiH. Služba za zajedničke poslove institucija BiH ističe da će u slučaju da je parking udaljen dalje od 300 metara ponuda biti odbačena kao neprihvatljiva.
Što se tiče veličine, institucije BiH traže minimalno 250 parking mjesta (cca. 40.000 parkiranja na godišnjem nivou) prema unaprijed dostavljenom spisku za svaki mjesec. Ponude u kojima bude manje od 250 parking mjesta bit će odbačene kao neprihvatljive.
U javnom pozivu je navedeno da se traži zakup prostora na 24 sata, a kao zahtjev je naveden i 24-satni videnonadzor, 24-satno fizičko osiguranje parkinga, osvijetljen, asfaltiran i očišćen parking prostor.
Ugovor o zakupu trebao bi biti zaključen na period od 12 mjeseci, a po isteku važećeg ugovora za zakup parking mjesta, odnosno 1. septembra 2019. godine. Krajnji rok za dostavljanje ponuda je 17. juni 2019. godine.
Posao u Njemačkoj u posljednjih šest godina posredstvom Agencije za rad i zapošljavanje našlo je skoro 6.000 medicinskih sestara. Iz Bosne i Hercegovine otišle su kako bi sebi i svojoj porodici osigurale egzistenciju. U zemlji gdje su rođene za njih nije bilo posla, ali ni nade da će ga u skorije vrijeme pronaći.
One koje nisu imale sreće da se zaposle posredstvom državne, javljale su se na razne oglase privatnih domaćih i stranih agencija. Na muci mnogih medicinskih sestara, kako tvrde i same, ostvarene su velike zarade. Navode da agencije uzimaju provizije od poslodavaca s kojima dogovore posao.
Blaži kriteriji
– Agencija za rad i zapošljavanje BiH ne naplaćuje usluge posredovanja. To rade privatne agencije za posredovanje u zapošljavanju, s tim da usluge ne mogu naplatiti od osoba koje traže posao, već od poslodavaca koji traže radnike – kazao je za „Avaz“ Boris Pupić, stručni saradnik za odnose s javnošću u Agenciji za rad i zapošljavanje BiH.
Kako saznajemo, privatne agencije u BiH proviziju naplaćuju ne samo od poslodavaca nego i od radnika. Riječ je od čak 80 posto bruto iznosa jedne mjesečne plaće.
– To naplaćuje nakon što šest mjeseci medicinska sestra ili tehničar radi na novom poslu. Čak postoje agencije koje unaprijed traže od medicinskih sestara da im plate zaposlenje – ispričali su za „Avaz“ radnici koji su otišli u Njemačku.
Hiljade primjera
Ovakvih je primjera, tvrde, na hiljade, s obzirom na to da u privatnim agencijama kriteriji i nisu strogi kao kada je riječ o državnoj.
– Oglasi tih agencija su primamljivi. Dok radimo kao pomoćne sestre, satnica nam je oko deset eura, a kasnije zarađujemo 14 eura po satu. Subote se plaćaju više, kao i nedjelje i noćni rad. Nedjelje i noćni rad plaćaju se 50 posto do 100 posto od osnovne satnice. U prosjeku, s noćnima, smjenskim radom, vikendima i slično, zaradimo od 1.300 do 2.000 eura mjesečno. Dakle, sve zavisi od poslodavca – ispričala nam je jedna od djevojaka iz BiH koja već radi u Njemačkoj.
Strogo zabranjeno
Iz Sindikata doktora medicine i stomatologije Federacije BiH kažu da se ljudi na taj način iznajmljuju kao roba.
Ljekari s kojima smo razgovarali upozoravaju da većina ovih agencija radi protuzakonito, navodeći da one imaju dozvolu samo da posreduju, a ne da upućuju zaposlene na rad.
– To što pojedinci uzimaju procent od radnika strogo je zabranjeno – stava je struka.
Ako radnik ostane bez zaposlenja ili bude vraćen iz inozemstva, kada se ispostavi da ne ispunjava standarde poslodavca i da se nije pokazao kao dobar radnik, agencija s licencom ne snosi odgovornost.
Naše društvo je opterećeno godišnjicama. Skoro da nema mjeseca u kojem se nešto ne obilježava, a najčešće se radi o ružnim i bolnim događajima. U skladu s našom daljom i bližom prošlošću, prisjećamo se masakra ili zločina. Svrha ovih cikličnih kolektivnih komemoracija bi inače trebala biti terapijska i da utvrđuje narativ koji donosi olakšanje. Mrtvih bismo se trebali prisjećati dostojanstveno i na taj način im odavati počast. Tako je bilo najvećim dijelom s jugoslovenskim godišnjicama u osnovi kojih je stajao politički konsenzus i koje su bile dio šireg antifašističkog narativa Drugog svjetskog rata. Međutim, od rata devedesetih naovamo, situacija se promijenila i dobili smo nove komemoracije oko kojih ne postoji politički konsenzus. Da stvar bude gora, i one stare su se otvorile novim interpretacijama i revidirale. Zato danas živimo u vremenu u kojem obilježavanje godišnjica ne služi kolektivnoj katarzi i uvrđivanju društvene kohezije, nego dovodi do daljih podjela i proizvodi novu mržnju.
Pritom je maj mjesec koji naprosto vrvi godišnjicama pa je pogodan za njihov kraći analitički presjek.
Otpočinje Praznikom rada, koji je na našim prostorima sačuvao popularnost koju je imao u prethodnom sistemu. Da se prisjetimo: iako ovaj dan svoje ishodište ima u protestima radnika u SAD-u, široko je prihvaćen u zemljama koje su bile bliske komunističkoj ideologiji zbog značaja koji je pridavao pravima radnika i općenito ideji proletarijata. Zato se u tom dijelu svijeta glasnije obilježavao, a taj običaj se zadržao do danas. U kontekstu postranzicijske ekonomske stvarnosti i divljeg kapitalizma te s njima povezane eksploatacije radničke klase, ovaj praznik nikad nije ostvario svoj kritički potencijal, ali se nije ni ugasio i jedan je od rijetkih praznika koje smo naslijedili iz bivšeg sistema oko kojeg postoji generalna saglasnost.
Titova smrt
Stvari postaju malo ozbiljnije već za tri dana, uz godišnjicu Titove smrti. Svakog 4. maja se u bivšoj državi obilježavala smrt najvećeg sina, i iako je taj sentiment tokom devedesetih bio velikim dijelom zamro, u periodu koji je uslijedio obnovio se i intenzivirao. Tako su nas i ovaj put s društvenih mreža zapljusnuli valovi jugonostalgije, dijeljeni su Titovi citati i portreti i žalilo se za boljim životom i mladošću. Sličan trend se bilježi i u novembru za Dan republike, kada turisti iz svih dijelova bivše zemlje posjećuju Muzej Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Sada su pak posjećivali Titov grob u Beogradu i ove godine ih je, kako prenosi N1, samo tokom prijepodneva tog dana došlo preko 2000. I pored toga što zvanične etno-nacionalističke politike prema liku i djelu Josipa Broza imaju drugačiji stav od posjetitelja njegovog groba, njihovi predstavnici se o ovoj pojavi ipak ne oglašavaju. To je zato što obilježavanje godišnjice njegove smrti nije institucionalno niti ih ugrožava, ali se ipak ne može zanemariti činjenica da ona i dalje “živi” u sjećanju velikog broja ljudi.
Godišnjica koja pak zvanične politike donekle ugrožava je ona koja se obilježava 9. maja. Radi se o Danu pobjede nad fašizmom, ili Danu Evrope, koji se obilježava isti dan. Da se podsjetimo, radi se o godišnjici pobjede Sovjetskog Saveza nad nacističkom Njemačkom, koja se također obilježavala u istočnijem dijelu Evrope. Kod nas se još nije ugasio u prvobitnom obliku, iako se stiče utisak da mu s godinama drugo značenje postaje dominantnije. Tako su lokalni zvaničnici i ove godine uputili zvaničnu čestitku za Dan pobjede nad fašizmom, makar su u svom političkom djelovanju usmjereni revidiranju fašističkih narativa iz Drugog svjetskog rata koje nerijetko nazivaju i antifašističkim. Pa je, primjerice, predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović samo dan prije posjetila Bleiburg i iskazala žaljenje prema “hrvatskoj vojsci” koju su ubili partizani, ni u jednom trenutku ne osudivši ideologiju koja je iza te vojske stajala. U Srbiji je pak zvaničnom prijemu povodom proslave Dana pobjede nad fašizmom prisustvovao i lider Srpske radikalne stranke, Vojislav Šešelj, čiji su lik i djelo te rehabilitacija četničke ideologije, dobro poznati. Postavlja se pitanje kako se istovremeno može slaviti Dan pobjede nad fašizmom i fašistička ideologija. Ovakvim porukama se samo još dodatno zbunjuje već ionako disocirana društveno-politička stvarnost.
Godišnjice zločina
Maj predstavlja i mjesec kada je u velikom broju bh. gradova otpočeo rat i kada su počinjeni strašni zločini. Svi ti gradovi imaju svoje godišnjice, a većina njihovih stanovnika lične rane i sjećanja koja se također obnavljaju svake godine.
Datum koji se odnosi na sve i koji nam ove godine još predstoji je 25. maj, Dan mladosti. Radi se o datumu koji je bremenit jugonostalgičnim recidivima i koji je još od 1995. godine otežan masakrom na Tuzlanskoj kapiji. Ovim činom je bivši jugoslovenski praznik postao i bosanskohercegovački ratni komemorativni dan, jedan od onih kakvi su 6. april ili 11. juli. Upravo ove ratne komemoracije u našem društvu bude najdublje rane i uzrokuju dalje animozitete i podjele. Različitim interpretacijama ovakvih događaja, strasti se dodatno komešaju i vrši dodatni zločin nad žrtvama. O načinu na koji je okaljana uspomena nad pobijenom tuzlanskom djecom, pisali smo u tekstu “Kad zločinac postane žrtva”, u kojem se spominje tiskovina nastala s ciljem da “dokaže” da su neka od ubijene djece bila teroristi koji su se samožrtvovali.
Inače, ovaj trend negiranja i “fikcionalizacije” zločina zbog smanjivanja ili izjednačavanja odgovornosti za njih, dobro je poznat i prisutan je od samog početka (ili kraja rata). Da stvar bude gora, ne revidiraju se samo “najnoviji” zločini, nego se izvlače i toposi poput Bleiburga ili Jasenovca, koji su također bili aktuelni ovog maja. Ta mjesta stradanja ljudi se onda ne koriste za iskazivanje pijeteta prema žrtvama, nego za dalju proizvodnju mržnje. Viktor Ivančić u tekstu: “Slučaj Kusturica, mozak na službenom putu”, pišući o najnovijem Kusturičinom filmskom projektu, spominje ovu vrstu specifične memorijalne forme ratnog huškanja. Čini se da smo njoj u zadnje vrijeme izloženi više nego ikada do sada i ona je jedan od bitnih razloga zbog kojih se tako često poteže pitanje nekog novog rata.
Bilo kako bilo, i iz ovog kratkog majskog presjeka je jasno da kod nas komemoracije više služe za utvrđivanje daljih podjela nego dostojanstveno iskazivanje žalosti za poginulim ili odavanje počasti nekom događaju. I nije više dovoljno što se revidiraju najnovije rane iz rata devedesetih, nego se sve više revidira i antifašistička zaostavština iz Drugog svjetskog rata, kojom se ovaj dio svijeta s pravom mogao ponositi u jednom dijelu svoje historije.
Zbog pojave sve većeg broja onih koji posao fotografiranja rade nacrno direktno su ugroženi profesionalci koji se ovim poslom bave više od 20 godina i uredno izmiruju obaveze prema državi.
Reakcija Udruženja
Fotografiranje vjenčanja, rođendana, matura koje rade priučeni fotografi nije nepoznanica ni u Zeničko-dobojskom kantonu.
Unija studenata Univerziteta u Zenici, naime, angažirala je fotografa da nacrno fotografira apsolvente. Odmah su reagirali iz Udruženja za promociju i zaštitu fotografske djelatnosti u BiH te nadležna inspekcija.
Selver Konjić, koji se fotografijom bavi 20 godina, ovaj potez smatra nedopustivim, posebno jer se radi o visokoškolskoj obrazovnoj ustanovi.
– Prije je bilo dosta lakše, mušterije su dolazile same, izrađivale fotografije. Danas, da biste opstali, morate posao tražiti izvan studija, bazirati se na vjenčanja i škole, da pokrijete obaveze prema državi. Ali, ekspanzija ilegalnih fotografa ugrožava sve nas koji ovaj posao radimo legalno i u skladu sa zakonom – kaže Konjić.
Upravo je Konjićeva radnja jedna od najstarijih u Zenici, koju je njegov otac otvorio 1981. godine. Apsolvente Zeničkog univerziteta fotografirao je deset godina
– Denis Vejzović, predsjednik Unije studenata, odlučio je ove godine angažirati ilegalnog fotografa, a da nije raspisao javni poziv da svi dostavimo ponude. Upozorili smo rektora, ali niko ništa. Srećom, intervenirala je inspekcija, kaznila fotografa, ali je on, ipak, nastavio fotografirati apsolvente, što je poražavajuće – smatra on.
I Hajrudin Muminović, predsjednik Udruženja za promociju i zaštitu fotografske djelatnosti u BiH, koja broji 156 radnji sa 550 uposlenih, smatra da je sve veća ekspanzija fotografa koji im „kradu hljeb iz ruku“.
Rješenje problema
– Pet je puta više onih koji ovaj posao rade nacrno. U BiH je najmanje 3.000 ilegalnih fotografa. Najviše ih je u Tuzli, Mostaru, Čitluku i Zenici, dok su u RS problem Bijeljina i Zvornik, gdje, opet, dolaze ljudi iz Srbije – govori on.
Rješenja problema vidi u pojačanom inspekcijskom nadzoru i kontroli, ali i volji nadležnih da zaštite firme koje na zakonit način pružaju ove usluge.
Zbog čega nije raspisan javni poziv za fotografiranje apsolvenata, pokušali smo saznati od Vejzovića, ali nije odgovarao na naše pozive.
Inspekcije na svadbi
Konjić smatra da će najavljeni veći angažman inspekcija na području ZDK, jer ide period vjenčanja, uspjeti smanjiti ilegalan rad, ali i neugodne situacije.
– Mahom dolaze bračni parovi koji budu nezadovoljni uslugama ilegalnih fotografa, iako oni ne daju povoljniju cijenu od nas. Ako će neko sebi dozvoliti da mu na svadbu upadne inspekcija, dobiju loše fotografije, mi smo tu onda bespomoćni – ističe Konjić.
Pznati američki meteorološki servis AccuWeather za šire područje Balkana predviđa prilično ekstremne vremenske prilike ovog ljeta, ali, suprotno očekivanjima, ne bi se trebalo raditi o dugotrajnim toplinskim valovima na koje je stanovništvo BiH i okolnih zemalja naviknulo, već o drugoj vrsti ekstrema, piše Večernji list BiH.
Naime, za područje Balkanskog poluotoka, uključujući BiH, predviđanja idu u smjeru mogućnosti povremenog olujnog nevremena s grmljavinama.
Eric Leister, meteorolog-senior na servisu AccuWeather, u svojoj je analizi, između ostalog, naveo da se najčešća nevremena i nepogode mogu očekivati diljem Balkanskog poluotoka, pri čemu, kako je upozorio, postoji i niz prijetnji, počevši od bujičnih poplava, preko opasnih vjetrova i tuče, pa čak i do pojave izoliranih tornada.
Ovakve ljetne oluje mogle bi posebno ugroziti Srbiju, Rumuniju, Bugarsku i Grčku. Istovremeno, servis navodi i da područje Balkana ipak neće zaobići i toplinski valovi, no bit će ograničenog trajanja i intenziteta.
Opasnosti od ovakvih ekstremnih vremenskih nepogoda svakako ne idu u korist brojnim poljoprivrednim proizvođačima koji ovog proljeća muku muče s viškom vlage, ali i poplavama. Naime, situacija cijelog proljeća nije naklonjena poljoprivrednicima; hladno vrijeme, kao i visoka razina vlage u tlu, doveli su do toga da usjevi nisu ni iznikli koliko su trebali.
Nedžad Bićo, predsjednik Udruge poljoprivrednika Federacije, nedavno je potvrdio da će zbog vlažnog proljeća, ali i poplava koje su pogodile određene krajeve BiH, doći do poskupljenja hrane, podsjetivši da je već ranije došlo do poskupljenja sjemena, odnosno sadnog materijala. Zbog činjenice da će se zbog vlage u tlu trebati presijavati, očekuje se da će hrana dodatno poskupjeti, a ako bi na ovako tešku situaciju došli i novi ekstremi u vidu tuče i jakog vjetra, jasno je da poljoprivrednoj proizvodnji u BiH prijeti još jedna potencijalna nedaća koja bi mogla narušiti krhak sustav.
Vrućine
S druge strane, toplinski valovi snažnijeg intenziteta ovog bi ljeta trebali biti izraženiji na području zapadne i centralne Evrope, a posebno se navode područja od Pirineja, preko južnog dijela Francuske, sjevera Italije, pa do Mađarske i Poljske. U istom kontekstu posebno se upozorava na činjenicu da je proljeće bogato kišom dovelo do bujanja vegetacije, što sa sobom nosi i visok rizik od požara.
Odlukom se, kako su istaknuli, mogu propisati i razna, druga pravila ponašanja koja bi regulirala susjedne probleme parkiranja, sušenja veša, odlaganja smeća, izgleda zgrada, glasne muzike itd.
Općina Budva planira da uvede red u svakodnevno funkcioniranje grada. Tako po ugledu na susjednu Hrvatsku planira da uvede kazne za šetnju bez majice u iznosu od 500 eura (oko 1.000 KM), a za šetnju u kupaćem kostimu 600 eura (Oko 1.200 KM), dok je za jelo i piće na javnoj površini previđena kazna od 700 eura (oko 1.400 KM).
Nadležne službe u tom gradu pozvale su građane da zbog značaja Odluke o komunalnom redu u svakodnevnom funkcioniranju grada, građana, privrednih subjekata, turista kao i njihovog odnosa prema zajedničkim javnim površinama, u što većem broju pomognu svojim sugestijama u kreiranju nacrta Odluke o komunalnom redu.
-Važnost ove odluke kao i pravila i ograničenja ponašanja na javnim površinama moguće je sagledati u odlukama gradova susjednih država gdje je primjera radi na Hvaru turistama istaknuto obavještenje o pravilima i kaznama koje ih očekuju u slučaju neprimjerenog ponašanja, pa tako za šetnju bez majice, predviđena je kazna od 500 eura, a u kupaćem kostimu 600 eura, dok kazna za jelo i piće na javnoj površini iznosi 700 eura – priopćili su iz nadležnih općinskih službi, koje prenosi RTCG.
Odlukom se, kako su istaknuli, mogu propisati i razna, druga pravila ponašanja koja bi regulirala susjedne probleme parkiranja, sušenja veša, odlaganja smeća, izgleda zgrada, glasne muzike itd.
Kako ova odluka proizlazi iz Zakona o komunalnim djelatnostima iz nadležnih općinskih službi ističu da je potrebno da svi građani uzmu učešća u njezinom formiranju.
Devetnaestogodišnjak čiji su inicijali D.E. iz Mrkonjić Grada povrijeđen je u saobraćajnoj nezgodi na lokalnom putu u mjestu Gustovara, saopšteno je iz Policijske uprave Mrkonjić Grad.
Saobraćajna nezgoda dogodila se juče u 17.50 kada je sa kolovoza sletio automobil “suzuki” kojim je upravljala osoba čiji su inicijali M.K. /24/, a u kojem je na mjestu suvozača bio D.E.
Iz policije je saopšteno da je D.E. prevezen u Dom zdravlja Mrkonjić Grad gdje mu je ukazana medicinska pomoć, nakon čega je upućen na liječenje u Univerzitetski klinički centar Banjaluka.
Uviđaj su izvršili pripadnici Policijske stanice za bezbjednost saobraćaja Mrkonjić Grad.
Dvadeset pet godina nakon završetka sukoba između Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane stanovnici Viteza obnavljaju vrijednosti tradicionalnog bosanskog komšiluka. Ovo je priča o Mariji i Stipi Livančiću kojima je poginuo sin Miroslav i Suadi Smriko kojoj je puginuo sin Alen. Bez obzira na tragediju koja ih je zadesila ovi ljudi odbijaju da mrze već zajedno uče svoju djecu i unuke ljubavi prema čovjeku kao takvom.
Piše: Amer Bahtijar
Križančevo selo je dio sela Dubravica koju čine Gornja i Donja Dubravica. Još preciznije, Križančevo selo dio je Donje Dubravice. Križančevo je ime dobilo po prezimenu Križanac koje ovdje dominira.
Do 1993. godine bilo je poznato po sportskim talentima, stizali su mladići do Sarajeva, Želje, Čelika.
Mogla se u tom mjestu uvijek napraviti reportaža o tradicionalnom bosanskom komšiluku, susretljivosti ljudi ali i priča o bosanskom seljaku koji rad doživljava puno više od potrebe, već u obrađivanju zemlje vidi svoju komunikaciju sa prirodom.
No nakon 22. decembra 1993. godine Križančevo selo ostaće u memoriji Bosne i Hercegovine kao mjesto gdje je Armija BiH počinila strašan zločin ubivši zarobljene pripadnika HVO-a koji su se prije toga predali i dvije žene.
Dvadeset pet godina obitelji žrtava čekali su reakciju pravne države i dočekali je tek u novembru 2018. kada su pripadnici SIPE, po nalogu tužiteljstva Bosne i Hercegovine, uhapsili osmoricu Bošnjaka, bivših pripadnika Armije RBiH.
Dok obitelji, prijatelji i svi oni kojima je suočavanje sa prošlošću imperativ u djelovanju, čekaju suđenje i presudu Suda BiH, idemo u Gornju Dubravicu da vidimo šta je ostalo od prijeratnog sela i vrijednosti na kojima su ti ljudima živjeli stoljećima.
Dolazimo u kuću Stipe i Marije Livančić za koje nam kažu da predstavljaju sve ono što je Dubravica bila i šta treba da bude.
Stipo i Marija su prije rata radili u državnim firmama ali i obrađivali ogromno imanje, uzgajali stoku i sve stizali.
Bilo je kaže Stipo „vremena i za posao i za druženje sa komšijama“.
„Ma nisam se stigao umoriti“, kaže Stipo, „išao bih sa jednog posla na drugi i opet bio pun energije za druženje sa obitelji i komšijama. Cjelokupni predratni život, ako bi se mogao opisati u jednoj riječi, bio bi radost“.
Stipo Livančić ima 77 godina mada fizički, a ne samo duhom, izgleda kao pedesetogodišnjak.
Supruga Marija, bez obzira na upornost, ne uspijeva da ga uvjeri da manje radi „da vi niste došli on bi već bio na njivi i radio, volim i ja raditi ali nađem puno više vremena za odmor“.
Najveći odmor za Mariju je druženje sa prijateljicom i komšinicom Suadom Smrikom koja stiže u kuću Livančićevih.
Suada je išla u školu sa Stipom i družili su se cijeli život, a nakon što se oženio, prije 57 godina, sa Marijom, postala je najbolja prijateljica sa njegovom suprugom.
„Stipo i Marija su mi kao brat i sestra, cijeli život smo zajedno i nikada nismo imali ni jedan nesporazum. Sve smo preživjeli zajedno i radosti i tuge. Svi u selu smo živjeli prije rata kao jedna velika porodica“, kaže Suada, „na komšiju se mogao pouzdati kao u brata. Jednostavno svi zajedno smo veličali život“.
I onda je došao rat.
„Nismo vjerovali u rat“, kaže Stipo, „postavljali smo logično pitanje na koga da pucam? Na komšiju? Pa mogu slobodno onda pucati i na brata. Rat je jednostavno bio izvan dosega zdravog razuma i početkom 1992. kada su svi govorili da je rat neizbježan mi nismo mogli naći argumente da će se on zaista dogoditi jer nismo imali odgovore na prvotna pitanja. Ali dogodio se, prvo rat sa Srbima koji nije ostavio veće posljedice i onda ta nesretna i tragična 1993. i sukob između HVO i Armije BiH.“
Marija i Suada šute, i već na prvi pomen rata suze im zamračuju oči.
Rat je njima promijenio život, uništio život, donio najgore, a to je bez dvojbe gubitak djeteta.
Marijin sin Miroslav i Suadin sin Alen poginuli su u sukobima Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni.
„Zajedno su se odgojili“, kaže Marija, „zajedno smo ih odgojili, zajedno su prohodali, prvi dan škole im je zajednički, prvi randesi su im zajednički, nisu imali jednu već dvije kuće zajedničke“.
Dok se bori se emocijama Suada nastavlja Marijinu priču: „Oni nisu bili drugovi, malo je to reći, oni su bili braća od kada su prohodali, zajedno su jeli kod Marije ili kod mene bilo je potpuno svejedno kao što je bilo svejedno ko čiju odjeću nosi, volili su se k’o braća “.
„Odgajali smo djecu“ kaže Marija „da postoje samo dobri i loši ljudi i da je to jedini kriterij kojim su birali prijatelje“.
„Nacionalizam i šovinizam nikada nije postojao u našoj kući“, dodaje Suada, „odgajala sam djecu vrijednostima humanizma što je značilo – voli čovjeka kao takvog“.
Sve je je bilo dozvoljeno osim jednog, nisu smjeli mrziti nikoga.
„Razlika je za nas bila prednost a ne mana“ kaže Stipo. „Mi smo kršćani i odnos prema vjeri nam je bio jako važan ali to je rezultiralo tim da više volimo čovjeka bez obzira na naciju, vjeru ili bilo šta drugo. Isus nas uči da ljubimo bližnjeg svog ali bližnji svoj je čovjek kao takav.“
„Rat je doveo na iskušenje sve vrijednosti na kojima smo zasnivali život pa i komšiluk“, kaže Marija, „ali nama su došle naše komšije i rekli vi se ne trebate bojati ničega, vi ste dobri ljudi, vi ste naše komšije“.
„U srednju Bosnu došlo je dosta ljudi sa strane i niko nikome ništa nije mogao garantovati na žalost“, kaže Stipo. „Ni komšije nam nisu mogli garantovati sigurnost jer nas oni nisu mogli zaštititi od zla drugih ljudi“.
Nakon što su napustili Dubravicu, kuća im je opljačkana i devastirana te je kasnije obnovljena donacijom Republike Hrvatske.
Miroslav Livančić, sin Marije i Stipe oženio se 1992. sa svojom dugogodišnjom ljubavi Dženitom, a augustu 1993. na svijet je došao mali Sandro. 23.12.1993. četiri mjeseca nakon rođenja sina u napadu na Križančevo selo poginuo je Miroslav Livančić.
Image may be NSFW. Clik here to view.
Miroslav Livančić sa suprugom Dženitom
„Nema veće boli, nema veće tuge za majku od gubitka sina, tada sve postane bespredmetno, život gubi bilo kakav smisao, bol postaje određenje vašeg života…ali morali smo nastaviti živjeti za našu djecu“, kaže Marija.
Odgovor na tragediju Stipe i Marija nisu našli u mržnji “ma kakvi, mržnja nikada nije dolazila u obzir, jer ona bi značila kraj naših života, poraz, ona bi bila suprotno svim vrijednostima u koje je vjerovao naš sin i koje smo ga mi učili“.
Alen Smriko sin Suade Smriko bio je uspješan sportista, fudbalski golman koji je stigao do Čelika najpoznatijeg kluba iz srednje Bosne.
Image may be NSFW. Clik here to view.
Alen Smriko
„Volio je sport, volio je život i ljude i ljudi su voljeli njega, nije tražio mane ljudima već bi uvijek nalazio opravdanja za ljudske greške, naravno da u njegovom srcu nije bilo mržnje prema bilo kome.“
Dva mjeseca nakon pogibije prijatelja Miroslava, poginuo je Alen Smriko malo prije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma 14.2.1994.
„Kada sam dobila vijest da mi je sin poginuo, nisam proklinjala nikoga, samo sam rekla Daj bože da više ni jedna majka ne sahrani sina u ovom ratu. Nisam mrzila ni proklinjala nikoga, nisam optužila za moju tragediju čitav kolektiv. Željela sam samo da moja tragedija bude zadnja u tom ratu, na žalost nije. Nisam nikoga mrzila prije rata, ne mrzim ni sada nikoga bez obzira na tragediju koju sam doživjela. Ja jednostavno ne znam kako je mrziti.“
Suada je napustila svoju kuću i izbjegla u Zenicu, kasnije će se vratiti, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
Kada se vratila u Dubravicu, jednog dana ispred njenih vrata pojavila se njena najbolja prijateljica Marija koja se još nije vratila jer joj kuća nije bila obnovljena.
„Vidim Mariju, moju Mariju ispred vrata, hoće srce da mi iskoči, ona izgubila sina, ja izgubila sina, grlimo se i plačemo, ne mogu je pustiti iz zagrljaja, kao da je sav jad i tuga manja kada je ona opet tu„, gledaju se Marija i Suada dvadeset godina nakon tog susreta i opet plaču.
Suze su i u očima Stipe, šutimo svi. Gledam u lice tog sedamdestogodišnjaka i vidim ono svjetlo koje možete vidjeti kod rijetkih.
Image may be NSFW. Clik here to view.
Stipo Livančić
Šutnju prekida Marija: “doživjeli smo najgore, rat nam je uzeo najvoljenije, ali nije nas učinio neljudima i to je naša najveća pobjeda, ne mrzimo već volimo sve ljudi i to je najveća pobjeda“.
Suada nastavlja: “Učim i naučila sam unuke da je mržnja izdaja čovjeka, naučila sam ih da ljude ne dijele po naciji, vjeri već po ljudskosti i nakon rata kojeg niko od nas nije želio, ostali smo ljudi, odnosno sačuvali smo ono najvažnije, a to je komšiluk“.
Marija, Stipo i Suada žele samo jedno, svijet u kojem se nikad nikome neće dogoditi bol koja se njima dogodila. Ne žele da bilo ko koristi njihovu bol kako bi izazivao bilo kakvu netrpeljivost.
Ono što oni žele od političara, kako ih Stipo zove “naši velikani“, međunarodne zajednice, intelektualnih elita, vjerskih zajednica, medija i dr. stalo bi u onu Suadinu molbu bogu i ljudima da nikada više ni jedna majka ne zaplače zbog ubijenog sina u ratu.
Moralni imperativ ove generacije i dužnost prema desetinama hiljada majki koje su izgubile djecu u ratu, je da se izborimo za društvo u kojem opcija rata ne postoji, i da Suadina molba u najtežem trenutku života izgovorena, bude usvojena.
Portal Volim Jajce uradio je intervju mr. sc. Antom Brtanom, ravnateljom JU “Agencija za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca.
Podsjećamo, Brtan je u rujnu prošle godine preuzeo dužnost od prof. Mijata Srafa. Prije stupanja na ovu dužnost, Anto Brtan proveo je više od 20 godina radeći u institucijama Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, a njegov posljednji radni angažman bio je u diplomaciji od 2014. do 2018. i to na dužnosti prvog tajnika Veleposlanstva BiH u Zagrebu.
U nastavku donosimo vam intervju s prvi čovjekom jajačkog turizma:
Na početku nam recite jeste li zadovoljni novim poslom, kako su te promjene utjecale na Vas i kako ocjenjujete dosadašnju suradnju s općinskim vlastima?
-Moram priznati da mi je u početku bilo malo neobično zbog promjene posla, ali sam to vrlo brzo prebrodio zahvaljujući odličnom timu ljudi koje sam zatekao u Agenciji. Što se tiče suradnje s općinskim vlastima, također sam vrlo zadovoljan. Predsjedatelja OV Ivu Šimunovića poznajem još iz perioda rata kada mi je bio zapovjednik i oduvijek smo imali više od prijateljskog odnosa. Na njegovu inicijativu odlučio sam se vratiti u Jajce premda je to bila jako velika i teška odluka s obzirom na to da sam većinu svog radnog vijeka radio u Mostaru, Sarajevu i, prije povratka u Jajce, u Zagrebu. Načelnika Edina Hozana upoznao sam u Zagrebu u vrijeme dok sam radio kao diplomata u Veleposlanstvu BiH i kada nisam ni slutio da ću doći raditi u Jajce. Za ovih osam mjeseci koliko radim u Jajcu i surađujem s njim mogu reći da sam jako zadovoljan. Još nisam doživio da je apriori odbacio neki moj prijedlog. Neke moje ideje još uvijek nisu realizirane, ali imam razumijevanja prema tome s obzirom na to da znam da su procedure složene, a neke stvari su podložne i određenim političkim kalkulacijama. Ja se nikada nisam bavio politikom već sam uvijek bio operativac koji je probleme rješavao na najlakši i najefikasniji način. Trebalo mi je malo vremena da shvatim da to u Jajcu baš i ne ide tako lako, ali unatoč tomu smatram da postoji doza zajedništva kada treba rješavati neke probleme od općeg značaja. U nastavku ću malo detaljnije govoriti o konkretnim projektima.
Recite nam jesu li pri kraju pripreme za čišćenje korita ispod vodopada i možemo li očekivati da će radovi biti uspješno okončani i da će se popularni Međunarodni skokovi s vodopada doista i održati?
-Već sam ranije u više navrata izjavio da će se skokovi s vodopada sigurno održati, premda sam znao da će to biti kompliciran i težak posao. Naime, poznato je da prošle godine skokovi nisu održani zbog sigurnosnih razloga, jer se ispod vodopada nataložila velika količina pijeska, kamenja i mulja, a potencijalni izvođači tih radova u zadnji trenutak su morali odustati od posla zbog iznimno zahtjevnih uvjeta za njegovo izvođenje. Čim sam stupio na dužnost ravnatelja, ovo sam sebi stavio kao jedan od prioriteta.
Zahvaljujući razumijevanju i potpori načelnika Edina Hozana i predsjedatelja OV Ive Šimunovića, kojima je, čini mi se, bilo najviše stalo da se ova manifestacija održi ove godine zbog njenog značaja za cijeli naš grad, na vrijeme smo krenuli u potrebne aktivnosti. Načelnik mi je dao suglasnost da pokušam naći način kako očistiti vodopad i obećao da će Općina snositi troškove izvođača radova. No, bez obzira na te olakotne okolnosti, nije bilo lako naći firmu koja je kadrovski i tehnički osposobljena za takvu vrstu posla. Kada smo konačno sagledali sve karakteristike i obim posla, prethodno angažiravši ronioce koji su istražili cijelo područje ispod vodopada, Općina je raspisala javni natječaj za izvođenje radova. Javile su se samo dvije firme, jedna specijalizirana firma iz Mostara koja ima ronioce i svu opremu koja je potrebna za poslove čišćenja i podvodnog razbijanja stijena ispod vodopada, te jedna lokalna firma iz Jajca čija je ponuda za izvođenje radova bila značajno skuplja. Mogu reći da će radovi prema jeftinijoj ponudi koštati oko 34.000,00 KM i u potpunosti će ih financirati Općina Jajce. Stoga koristim ovu prigodu zahvaliti se našem Načelniku na timskom radu i podršci.
Danas sam razgovarao s izvođačem radova te su me obavijestili da bi već 01.06.2019. počeli s dovozom opreme i montažom, a u ponedjeljak 03.06. započeli bi radove na čišćenju. Prije toga, s Elektroprivredom HZ HB moramo dogovoriti smanjenje dotoka vode na vodopad. Očekujemo da će biti potrebno najviše sedam dana za obavljanje ovog posla.
Skokovi će se održati, ako sve bude teklo prema našim planovima, u subotu 17.08.2019. godine. Ranije su skokovi održavani prve subote u kolovozu/augustu, ali smo taj termin izgubili jer prošle godine nije bilo skokova u Jajcu. No, smatram da je i ovo dobar termin jer će turistička sezona biti na svome vrhuncu te očekujemo veliki broj posjetitelja. Na nama je da izvršimo adekvatne pripreme, prije svega očistimo korito ispod vodopada i posvetimo se organizaciji ove iznimno značajne i u svijetu jedinstvene turističke manifestacije.
Prošle godine Agencija je po prvi put organizirala kulturnu manifestaciju pod imenom „Dani srednjovjekovlja“. Kakvi su planovi za ovu godinu i hoće li se ta manifestacija ponovo održati?
-Jajčani svugdje s ponosom ističu da su iz kraljevskog grada i upravo bi na tome trebala, dobrim dijelom, počivati naša strategija razvoja turizma. Manifestacija „Dani srednjovjekovlja“ ide u prilog tome i ja se nadam da će postati tradicionalna. Prije 10-tak dana boravio sam u Stocu na njihovoj manifestaciji „Stolačka tarča“, prvoj takve vrste u BiH i prijatno sam iznenađen razinom organizacije i samim ugođajem. Osim viteških družina iz BiH i Hrvatske, ugostili su družine iz Slovačke, Mađarske i Rumunjske i pripremili izvanredan dvodnevni program. Ovom prilikom zahvaljujem se na pozivu i gostoprimstvu pokretaču te manifestacije u Stocu gosp. Anti Vujnoviću, aktualnom direktoru Zavodu za zaštitu spomenika FBiH.
Agencija i ove godine priprema „Dane srednjovjekovlja“ koji će se održati od 29.06. do 06.07.2019. godine. S obzirom da će 29.06.2019. biti otvaranje Kazališnih igara BiH u Jajcu, u suradnji s ravnateljicom JU „Dom kulture Jajce“ Smiljkom Brtan, odlučili smo upotpuniti program zajedničkim aktivnostima. Na dan otvaranja Igara upriličit ćemo otvaranje izložbe „Srednjovjekovne povelje i pečati bosanskih vladara i vlastele“ u suradnji s JU „Muzej Tešanj“. Izložba će biti postavljena u Domu kulture Jajce i trajat će do završetka Kazališnih igara BiH. Bit će to prigoda da naši sugrađani osjete duh srednjovjekovlja u kraljevskom gradu Jajcu.
Središnji dio manifestacije održat će se u subotu 06.07.2019. godine, a o detaljima programa blagovremeno ćemo izvijestiti javnost.
U suradnji sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH dogovaramo održavanja turističke radionice kao dio ove manifestacije u što bi bilo uključeno i Ministarstvo turizma RH, a na kojoj bi istaknuti turistički djelatnici iz R. Hrvatske s nama podijelili svoja iskustva i pružili nam određene preporuke i savjete.
-Također, smatram važnim spomenuti da smo nedavno osnovali udrugu „Vitezovi kraljevskog grada Jajca“ za čijeg je predsjednika izabran Anđelko Barić. Mislim da će ova udruga biti jako važan promotor kraljevskog grada Jajca u zemlji i inozemstvu i da ćemo uspjeti opremiti jednu manju povijesnu postrojbu do početka „Dana srednjovjekovlja“. Do sada smo dobili značajnu financijsku pomoć za opremanje vitezova od predsjednika Federacije BiH Marinka Čavare i ministrice financija KSB/SBK Mirjane Plavčić i koristim ovu prigodu da im se zahvalim. Zahvaljujem se i našem sugrađaninu Mariju Pastuhoviću koji je za opremanje vitezova donirao 500,00 EUR. Osim toga, preko „Udruge prijatelja kraljevskog grada Jajca“ iz Zagreba dobili smo donaciju od Hrvatske elektroprivrede u iznosu od 8.000,00 kuna. Očekujemo da ćemo dobiti potporu i od naše Općine, kao i od jajačkih gospodarstvenika, jer se radi o projektu koji će značajno obogatiti našu turističku ponudu i pomoći u afirmaciji Jajca kao kraljevskog grada.
Primijetili smo da se posljednjih dana vrše neki radovi na popularnim jajačkim mlinčićima na Plivskom jezeru. Možete li nam reći o čemu se radi?
-Mlinčići i Plivska jezera su jedna od naših najvećih turističkih atrakcija, ali smatram da nisu dovoljno prezentirani niti ekonomski iskorišteni. Tijekom prošle sezone imali smo nekoliko slučajeva da su se strani turisti ozlijedili prilikom šetnje stazama oko mlinčića, jer su iste pod utjecajem vlage bile u jako lošem stanju. Izložili smo taj problem načelniku Hozanu i uz njegovu potporu krenuli s radovima na rekonstrukciji staza. Postavili smo nove staze od hrastove građe na cijelom prostoru i dugoročno riješili taj problem. Također smo sanirali nekoliko mlinova koji su bili najugroženiji. Radovi su već trebali biti završeni, ali su nas kiša i problemi s nabavkom određenih materijala malo usporili. Nadam se da će u narednih 10-tak dana sve biti završeno i da će se naši turisti puno sigurnije kretati i ugodnije osjećati. Ovaj projekt je, također, financiran isključivo od strane Općine Jajce u iznosu od 20.000,00 KM i to je jedan od primjera odlične suradnje s načelnikom Hozanom.
Načelniku sam nedavno uputio i prijedlog da se izvrši regulacija prometa na Malom plivskom jezeru te da se uvede naplata na tom dijelu nacionalnog spomenika za turiste. Mislim da bismo tako osigurali financijsku konstrukciju za dugoročno održavanja mlinčića i cijelog područja Malog plivskog jezera, osigurali nekoliko novih radnih mjesta u Agenciji, te omogućili našim zainteresiranim sugrađanima da tijekom turističke sezone ostvare dodatni prihod. Načelnik je malo skeptičan oko toga i dijelom ga razumijem (kao političara), ali se nadam da će na kraju shvatiti da je to potencijal koji moramo znati ekonomski iskoristiti.
Imate li kakvih novih ideja koje bi poboljšale našu turističku ponudu?
-Ideja imamo na pretek, ali ih je jako teško realizirati zbog raznih razloga. Prije nekoliko dana uputio sam načelniku Hozanu prijedlog za izgradnju zip-linea preko vodopada (od Varošnica iznad benzinske crpke do vidikovca na drugoj strani Vrbasa, te od vidikovca do parka kod „Ribarskog“) koji bi bio jako zanimljiva turistička atrakcija. Neće puno koštati njegova izgradnja, a bit će jedinstven i sigurno primamljiv turistima. Omogućit će nam zapošljavanje najmanje tri nova radnika i bit će ekonomski samoodrživ. Dobili smo ponudu firme iz Mostara koja je u tom gradu već izgradila nekoliko zip-line atrakcija, kao i u nekim drugim mjestima u BiH. Nisam još dobio potvrdu od Načelnika da možemo ići u realizaciju toga projekta, jer je izrazio određenu dozu zabrinutosti zbog sigurnosti ljudi koji bi to koristili, ali mislim da smo na dobrom putu da tu ideju realiziramo u vrlo kratkom roku.
Također, imamo u planu jedan manji zip-line na Malom plivskom jezeru, koji bi mogao biti financiran od strane Veleposlanstva SAD-a u BiH zahvaljujući dr. sc. Đaniju Rahimiću iz Mostara, koji bi izradio i finalizirao projekat i za zip-line na vodopadu.
Za tvrđavu smo nabavili tri luka i strijele za djecu i odrasle za koje morao napraviti mete i u narednih nekoliko dana ćemo ih staviti na raspolaganje našim turistima. Također ćemo postaviti nekoliko klupa i korpi za smeće unutar tvrđave. Planiramo u suradnji s Općinom izgraditi sanitarni čvor unutar tvrđave i urediti prostor „Barutane“ s muzejskom postavkom ili ljetnim barom.
Na prilazima vodopadu počet ćemo pripreme za uređenje staza, te čišćenje ruševina kuće u parku koju bismo mogli pretvoriti u atraktivni ugostiteljski objekat.
Sve ovo što ste do sada naveli sjajno zvuči, ali Vaše ime je u proteklim mjesecima ipak najčešće spominjano u kontekstu problema oko Crkve sv. Marije. Imate li reći što novo o tom problemu?
-„Crkva sv. Marije (pretvorena u Fethija odnosno Sultan Sulejmanovu džamiju 1528. godine) sa Zvonikom sv. Luke“ nacionalni je spomenik pod posebnom zaštitom države. O tom pitanju nemam ništa novo reći u odnosu na moje Otvoreno pismo koje je nedavno prenio i ovaj portal. Nadam se da ćemo uskoro uspjeti organizirati jedan Okrugli stol na kojem bi sve zainteresirane strane pred kamerama javne televizije mogle iznijeti svoje stavove i argumente i da će to dovesti do dijaloga koji će nam pomoći da riješimo ovaj problem i okrenemo se budućnosti.
Ovih dana u Jajcu se snima glazbeno-scenski spektakl „Lijepom našom“ ili „Mostovi kultura“. Na plakatima smo vidjeli da je Agencija jedan od sponzora tog događaja. Sam događaj je izazvao i neke negativne komentare bošnjačke javnosti. Kako to komentirate?
-Prije svega želim reći da je emisija „Lijepom našom“, koja se izvan Hrvatske snima pod imenom „Mostovi kultura“, najdugovječnija i najgledanija emisija na HRT-u. Snimanje te emisije u Jajcu jedan je veliki uspjeh jer će više doprinijeti promociji našega grada nego bilo kakve naše promotivne kampanje (a imamo ih jako malo). Na njoj će nastupiti brojna kulturno-umjetnička društva, tamburaški sastavi, te estradne zvijezde uključujući Bošnjake, Srbe i Hrvate. Sumnjam da će se takvo što dogoditi u Jajcu u skorije vrijeme, a možda nikad. Ista ta emisija snimana je u Sarajevu, Bugojnu, Tesliću, Čitluku, Ljubuškom… Ne vidim razloga zašto bi to smetalo bilo kome u Jajcu. Organizatori su Općina Jajce i HRT, a najveći sponzor je Načelnik Općine. U Bugojnu su Bošnjaci i Hrvati ratovali jedni protiv drugih i s obje strane su počinjeni teški zločini, a danas nama mogu očitati lekciju iz suživota. U Jajcu toga nije bilo, ali neupućeni čovjek sa strane bi stekao dojam, prema pojedinim komentarima ovog (i sličnih događaja) da smo mi jedni drugima najveći dušmani. To me jako žalosti i volio bih da to zajedno pokušamo maknuti iz javnog diskursa.
Za kraj smo ostavili najsvježiju lokalnu temu, a to je posjet ministra Bojana Domića Jajcu i sastanak na kojem ste i sami nazočili. Kako komentirate reakcije na taj sastanak?
-Mislim da je to bespotrebno dizanje tenzija i da nam samo nanosi štetu. Ministar je tijekom sastanka više puta ponovio kako mu je Jajce drago i kako je spreman pomoći u okviru svojih nadležnosti i mogućnosti. Svaki od ravnatelja koji su bili na sastanku ukratko se predstavio i kazao nešto o ustanovama na čijem su čelu uključujući i probleme u čijem bi rješavanju mogao pomoći ministar Domić. Ja sam kazao da Agencija ima velikih problema s održavanjem nacionalnih spomenika, a ministar mi je rekao da će uskoro biti objavljen javni natječaj njegovog ministarstva i da prijavim projekt za neki od tih spomenika. Slično su govorili i drugi. Da smo imali bilo što tajiti, onda ne bi s tom informacijom izlazili u javnost. Ja bih se osobno volio okrenuti ranije pobrojanim planovima i aktivnostima nego da trošim vrijeme na komentiranje nečega što je plod nečijih strahova, frustracija ili ne znam čega. Sve što napravimo u Jajcu uz pomoć ministra Domića, ministra Hrnjića ili premijera Lende bit će na dobrobit svih naših građana i još jednom ponavljam da je besmisleno na to trošiti energiju i vrijeme.
Movlid Khaibulaev ime je koje ćemo na prvu malo teže pročitati. No, ukoliko nastavi s prezentacijama kao iz svog PFL debi nastupa, uskoro bismo ga svi mogli glasno izgovarati. Ovaj ruski borac oduševio je rekordno brzim nokautom na jučerašnjem PFL eventu. Trebalo mu je samo deset sekundi.
Khaibulaev je protiv sebe imao bivšeg člana UFC-a Dejmona Džeksona (Damon Jackson), borca koji je zbog PFL-a odbio UFC-ov “Contender Series” i priliku da se vrati u oktagon. On je u prvom nastupu nakon samo deset sekundi brutalno nokautiran.
U ovu borbu prvog kola perolake kategorije krenuo je Džekson agresivno i spreman dokazivanja. Rus je krenuo u nazad i na prvi se trenutak činilo da nije spreman za takvu taktiku svog protivnika.
No, čini se kako se stvorio apsolutno krivi dojam. Samo deset sekundi trebalo je Movlidu da vidi priliku i brutalnim koljenom pošalje Džeksona na spavanje. Time je otvorio turnir sa šest bodova, ali je i na sebe navukao pažnju MMA fanova i ostatka protivnika u turniru.
Movlid Khaibulaev je 28-godišnji borac koji je u ovaj turnir ušao sa odličnim omjerom 12-0. Većinu borbi odradio je u Fight Nights promociji (FNG, EFN) što je samo dokaz kako je ovdje pristigao s kvalitetnom podlogom. Čini se i kvalitetom da zagorča život mnogim borcima u turniru i da od sebe stvori milioner. No, tek je počelo. U svakom slučaju, do idućeg nastupa možemo uživati u ovom nokautu.
Popularni pjevač u sretnom je braku sa 29 godina mlađom kreatorkom Melinom Džinović, a iako ona važi za jednu od ljepših žena, Haris tvrdi da ne brine o tome da li se njegovoj supruzi udvaraju drugi muškarci.
Zbog poslovnih obaveza Melina je svakodnevno na putovanjima širom svijeta, gdje se susreće sa mnogim svjetskim zvijezdama.
Njenog supruga Harisa Džinovića to previše ne dotiče, jer, kako tvrdi, ona posjeduje sve kvalitete koje jedna supruga i majka treba da ima i zato muškarci mogu samo da pokušavaju da mu je “ukradu”.
– Ne mora ona otići na put, nju može neko preoteti u komšiluku, to samo zavisi od nje. Za sada je Melina jedna visokokvalitetna i moralna osoba, koja vodi računa o tome da bude odana supruga, dobra majka i dobar prijatelj. To su njene sjajne osobine, tako da veoma malo šanse ima, skoro nikakve, da ona krene takvim putem – kaže o svojoj supruzi Džinović.
Pjevač također ne krije da je posebno ponosan na Melinu zbog njenih poslovnih uspjeha, gdje njene kreacije nose i pojedine svjetske zvijezde poput Dženifer Lopez i Eve Longorije.
– Moram izdvojiti te njene susrete s velikim zvijezdama, to je stvarno nešto veliko. Evo sada je bila u Kataru, pa ide za London, pa za Los Anđeles, tako da je to dosta veliko – ističe Haris i otkriva da Melina umije da se nosi sa velikim poslovnim izazovima:
– Iskren da budem, ona je jako smirena, ona ima tremu za neke druge stvari, ali u tome što radi vrlo je ozbiljna. Poslovno je ekspeditivna i dobro zna šta treba da kaže, kako treba da se ponaša i ide joj sjajno.
Džinović dodaje da zbog toga nije morao da joj pomaže oko treme, koju je on savladao još na početku dugogodišnje karijere.
– Ne znam da li je naučila da se bori sa tremom, možda se teško to i može naučiti, ali da je bila jako talentirana pa onda nešto malo naučila, moguće je. Mada mislim da je to kategorija, jedan segment koji se nosi u sebi – objašnjava poznati pjevač.
Haris i Melina ponosni su roditelji kćerke Đine i sina Kana, a pjevač otkriva da li su strogi kada je u pitanju vaspitavanje djece.
– To bi bilo najbolje da pitate njih. Trudimo se da budemo uredu oboje i da budemo jednoglasni u vaspitavanju djece – iskren je Džinović.
Pored muzike, velika Harisova strast je i fudbal, mada, iako je nekada sanjao da postane profesionalni fudbaler, danas više iz hobija prati ovaj sport.
– Svojevremeno sam bio skromni fudbalerčić, ali nikad nisam bio strastveni navijač. Pratim i danas fudbal, ali da skačem po kući dok gledam utakmice, to mi ne pada na pamet.
Postoji mnogo razloga za opadanje kose, ta nas pojava uvijek zabrine, a ona je najčešća baš u proljeće. Istzraživanja kažu da je normalno dnevno izgubiti stotinjak vlasi, ali ako je gubitak veći, a kosa ne nastavi rasti, to bi moglo ukazivati na nešto veći problem.
Gubitak kose ne mora biti izrazit ni brz, ali neće škoditi ako počnete malo više paziti na snagu svojih folikula na tjemenu. Zato pokušajte pripaziti na svoju prehranu jer vam upravo ona može pomoći da usporite ili čak zaustavite negenetski uzrokovan gubitak kose. Šta može pomoći vašoj kosi?sve možep
1. Hrana bogata željezom
Špinat je pun minerala i vitamina koji pomažu pri održavanju zdravih folikula kose. 100g svježeg špinata sadrži oko 25 posto ukupne preporučene dnevne vrijednosti željeza.
Špinat je jedan od najboljih izvora željeza koji je važan za proizvodnju crvenih krvnih zrnaca. Isto tako, govedina je još jedna odlična namirnica bogata željezom.
2. Cink pomaže u sprečavanju i liječenju gubitka kose
Istraživanja pokazuju da ljudi koji imaju problema s gubitkom kose također imaju niži nivo cinka u organizmu. Stoga uživajte u kamenicama, špinatu, nemasnom crvenom mesu, mahunarkama i jajima.
Važna napomena: iskoristivost cinka iz namirnica biljnog porijekla znatno je manja nego kada se unosi putem namirnica životinjskog porijekla.
3. Namirnice bogate vitaminom A
Vitamin A dostupan je u namirnicama životinjskog i biljnog porijekla. Nutrijenti retinol i dehidrationol nalaze se u namirnicama životinjskog porijekla. Neke od namirnica koje su bogate ovim nutrijentima su riba i riblje ulje, jaja, mlijeko i svi mliječni proizvodi.
U namirnicama biljnog porijekla nalazi se provitamin koji je podijeljen na 4 grupe. To su: alfa-karoten, kripto-karoten, beta-karoten i gama-karoten. Od svih njih najbitniju ulogu ima beta-karoten.
Beta-karoten je najviše zastupljen u tamnozelenom lisnatom povrću, a poslije toga u ostalom žutom i narančastom voću i povrću. Osim za kosu, beta-karoten je dobar za vid i imunitet. Kako biste povećali njegov unos, usredotočite se na narančastu hranu kao što su mrkva i batat.
4. Vitamin D je važan dodatak
Naše tijelo proizvodi vlastiti vitamin D kada smo izloženi suncu. No, oni koji ne vole svoje vrijeme provoditi vani u svoj ga organizam mogu unijeti hranom poput tune, lososa, goveđe jetre i žumanjka. Mlijeko, žitarice te sok od naranče također su obogaćeni vitaminom D.
5. Selen je također važan
Osim za sprječavanje gubitka kose, selen je važan i za imunitet. Selen je prirodni antioksidans koji sprečava razvoj mnogih bolesti, usporava starenje, jača imuni sistem a nalazi se u malom broju namirnica pa zato u svoju prehranu dodajte šest brazilskih oraščića sedmično i vaš će vam organizam biti zahvalan.
Zašto samo šest sedmično? Zato što se brazilski oraščić ne preporučuju srčanim bolesnicima, a kod ostalih pretjerana količina izaziva niz tegoba poput alergije, vrtoglavice, mučnine, povraćanja…
Evidencije zavoda za zapošljavanje u BiH su trenutno “siromašnije” za više od 100.000 imena u odnosu na tri godine ranije.
Konkretnije, u martu ove godine imali smo 423.419 nezaposlenih, a u istom mjesecu 2016. njih 530.370.
Dok sindikalci tvrde da je ovaj pad posljedica iseljavanja stanovništva, statističari su, s druge strane, izračunali da je i zaposlenost porasla.
“U martu 2019. godine broj zaposlenih osoba u BiH iznosio je 822.275”, saopšteno je iz Agencije za statistiku BiH, dok smo, po istom izvoru, u martu 2016. imali 721.633 radnika.
Adis Kečo, stručni saradnik za pravne poslove u Savezu samostalnih sindikata BiH, smatra da je odliv stanovništva uticao na statistiku koja pokazuje broj nezaposlenih.
“Radna snaga koja u BiH traži posao ne može da ga nađe i odlazi vani da bi se zaposlila. Takođe, svjedoci smo da postoje i radnici koji ovdje imaju zaposlenje, pa se odjavljuju s posla, što vjerovatno ima za posljedicu da se i sa biroa povlači određeni broj radnika kako bi se nadomjestio taj broj”, pojašnjava Kečo u izjavi za “Nezavisne”.
Stoga se, kako kaže, ne može govoriti o privrednom rastu u smislu da je povećan broj firmi i jačanju privrede jer smo od toga, ocjenjuje, daleko.
“Mi ne raspolažemo podacima da je istovremeno došlo i do porasta broja zaposlenih, ali ono što znamo jeste da ljudi gotovo svakodnevno ostaju bez posla”, navodi Kečo te ističe da je to u ovom trenutku jedan od ključnih problema.
Na probleme se žali i poslovna zajednica, koju, tvrdi, muči nedostatak kadrova u svim privrednim granama.
“Ne postoji više nijedna grana privrede kojoj ne nedostaje odgovarajućih kadrova. Suočeni smo i s odlaskom radno sposobnog stanovništva, pa i najboljih radnika. Mi sada imamo primjere da naše firme nisu u mogućnosti da preuzmu nove poslove i prošire postojeće ugovore ili potpišu nove, pošto ne mogu da osiguraju adekvatnu radnu snagu”, kaže za “Nezavisne” Vladimir Blagojević, portparol Privredne komore RS.
Ukoliko novi naraštaji ne žele da i njihova imena budu na evidenciji zavoda za zapošljavanje, preporučuje im se da oprezno biraju zanimanje.
Muamer Bandić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH, apelovao je nedavno na mlade ljude da prilikom izbora zanimanja ne vode računa o dužini ili težini školovanja, već o budućnosti i mogućnosti da naučeno primijene na radnom mjestu.
“Bolje je da se mladi ljudi odluče za obrazovanje koje će trajati malo duže ali koje će im olakšati pronalaženje posla, nego kraće i lakše obrazovanje ali da na kraju budu samo statistika na evidencijama nezaposlenih osoba”, istakao je Bandić.
Kako je saopšteno iz Agencije za rad i zapošljavanje BiH, kada je riječ o visokoobrazovanim osobama, najtraženija zvanja su ona u vezi sa IT sektorom (IT inženjer, softver inženjer), zatim inženjer elektrotehnike, građevinski inženjer, diplomirani farmaceut, doktor medicine – specijalista.
Osim ovih zvanja, po broju oglasa traženi su i diplomirani ekonomisti i pravnici, s tim što zbog hiperprodukcije ovog kadra njih ima najviše na evidencijama nezaposlenih.
Najveća potražnja za radnicima sa srednjom stručnom spremom je za prodavače i ugostitelje, posebno konobare, a i dalje su traženi operateri za unos podataka te radnici u call-centrima.
Naš današnji prijedlog je sočna pita od boba i graška.
Sastojci
Za tijesto:
150 g maslaca
prstohvat soli
2 kašike hladne vode
300 g glatkog brašna
1 jaje
Za fil:
500 g svježeg sira
400 g milerama ili kiselog vrhnja
4-5 kockica topljenog sira
150 g feta sira
150 g pečene šunke
200 g domaće kobasice isječene na kolutiće
2 jaja
250 g graška
250 g očišćenog boba
3 komada mladog luka
Priprema:
Najprije napravite tijesto: u posudu stavite brašno, dodajte jaje, so, 2 kašike hladne vode i maslac natrgan na komadiće i umijesite tijesto. Napravite kuglu, omotajte prozirnom folijom i stavite u frižder na sat vremena.
Maslacem namastite kalup, posipajte ga s malo brašna, razvaljajte tijesto i njime obložite kalup. U zagrijanu rernu na 180ºC stavite tijesto da se peče 10 minuta, a u međuvremenu pripremite fil.
Kobasicu narežire na kolutiće, šunku na trakice, luk na kolutiće i sjedinite sa svim sastojcima i dobro izmiješajte. Izvadite tijesto iz rerne i stavite fil na tijesto, vratite u rernu i pecite 30 do 35 minuta na 180ºC.
Kad je pečeno, izvadite iz rerne i ostavite da se malo ohladi prije posluživanja.
U jezivom svjedočenju Krajišnika Slobodana Miljuša (37) koji je u petak palicom zatukao svoju suprugu Zvjezdanu Bencun (31) u kući u Las Vegasu, ispričao je da je prije zločina otišao u prodavnicu i kupio bejzbol palicu, nož, samoljepljivu traku i votku i “odmah znao da će je ubiti”. Namjeravao je počiniti i samoubistvo, ali u tome nije uspio.
Slobodan Miljuš (37), porijeklom iz Like, uhapšen je u Las Vegasu zbog sumnje da je ubio suprugu u porodičnoj kući u kojoj su živjeli sa dva sina (6 i 13 godina).Ubistvo je prijavio njegov maloljetni sin, a Slobodana su pronašli kako leži u krevetu pored krvave žene.
Na osnovu uvida u policijske izvještaje, tamošnji mediji prenijeli su šta je osumnjičeni ispričao detektivima.
Stariji sin došao je kući poslije škole i zatekao roditelje prekrivene krvlju na krevetu u spavaćoj sobi. Otac mu je onda navodno dao 20 dolara i rekao mu da ide! Trinaestogodišnjak je otrčao do najbliže benzinske pumpe i odmah pozvao pomoć.
Miljuš je sačekao da dječaci odu u školu, a potom je otišao u prodavnicu po – bejzbol palicu, kuhinjski nož i samoljepljivu traku! U drugoj radnji kupio je votku i energetsko piće.
– Poslije nekoliko čaša, ušao je u spavaću sobu i tri puta udario suprugu po glavi dok je ležala na krevetu. Kazao je da je htio i sebe da ubije, ali da to ipak nije sproveo u djelo – navodno su rekli detektivi.
Miljuš nije pokazivao kajanje. Kazao je da “nije sretan zbog toga što se dogodilo”, ali “šta je tu je”. Kako je ispričao, ubio je Zvjezdanu koja je porijeklom iz BiH jer ga je navodno lagala i iz osvete njenom ocu.
– Od prvog trenutka kada sam uzeo palicu, znao sam da ću je ubiti. Lagala je stalno, o svemu. Lagala je da mnogo radi. Nikada nije bila kod kuće. Ovo je sve i osveta njenom ocu. Kada bude sve ovo čuo, znat će dobro na šta mislim i šta je uradio – ispričao je Miljuš.
Ipak emocije su ga preplavile kada je spomenuo sinove.
– Volim svoju djecu i nadam se da će biti dobro. Nadam se da će se dobro starati o njima – rekao je Slobodan i dodao da mu je žao što je sin vidio krvavi prizor. Na pitanje novinarke brine li kakve će posljedice to ostaviti po dječaka, odgovorio je potvrdno.
Miljuš je naglasio za tamošnje medije da se ništa od ovoga ne bi dogodilo da Zvjezdanin otac nije “gurao nos tamo gdje mu nije mesto”. On je kazao da ovo ubistvo nije osveta cijeloj porodici već samo ocu i da će on znati o čemu se radi kada bude gledao vijesti.
Sestra žrtve, koju su potom pozvali za komentar, kratko je odgovorila da je Miljuš monstrum i da laže, kao i da je njihov otac divan čovjek.
Kako su mediji ranije prenijeli, dječaci se trenutno nalaze kod djeda.
Kolege ubijene žene ispričale su da je Zvjezdana vrijedno radila i da je bila brižna majka.
– Znali smo da imaju probleme u braku i da je pokrenula razvod. Bila je veoma društvena, motivirana i ambiciozna. Obožavala je svoju djecu, a ponekad je toliko brinula o njima da bi ih povela i na posao – kažu njeni prijatelji.
Selma Berisalić-Starfinger, jedna od naših najuspješnijih modnih dizajnerica, čije kreacije nose i neke od najpoznatijih dama kod nas i u svijetu, poput Rihanne, Fergie, Coco Rocha, Maëlys Tanović, Dalile Sinanović, Ljilje Ivanović, Biljane Cincarević, Elene Karić, Martine Saira Keškić, Emine Ganić…, nakon osam mjeseci ponovo je u svom rodnom Sarajevu.
Protekle mjesece Selma je provela u New Yorku, Los Angelesu, San Franciscu, Palm Springsu, Meksiku…, istražujući kulture tamošnjih naroda iz kojih dizajnerica godinama crpi inspiraciju za svoje kreacije.
– Trenutno sam bazirana na izradi odjeće za cijeli svijet, čime pokazujem da smo svi jedno. Neke od kreacija bit će ukrašene Sri Yantrom, simbolom poznatim u Indiji, u Hinduizmu, koji označava bezuslovnu ljubav. Pomažu mi bosanke, žene koje izrađuju Sri Yantru po našem ručnom radu – zlatovezu i keranju. Želja mi je iz dalekih krajeva donijeti kulturu nekih naroda i upoznati naše ljude sa tim, ali i našu kulturu i tradiciju prenijeti drugima, što radim godinama u koju god zemlju dođem – kaže Berisalić-Starfinger, dodajući kako je kolekcija odjeće koju trenutno radi ustvari njen doktorat kada je riječ o modnom dizajnu.
Tokom boravka u ovim zemljama Selma je upoznala mnoge umjetnike sa kojima je, kako kaže, uspostavila odličnu saradnju i koji su joj pomogli da otkrije stvari koje do sada nije znala.
No, naša dizajnerica u Ameriku je otišla i sa gotovim kreacijama, koje već godinama prodaje poznatoj klijenteli u New Yorku i Los Angelesu. Pohvalila nam se kako je jednu od njih ovog puta kupila holywoodska glumica Mariska Hargitay.
– Ljudi tamo cijene unikatnost i originalnost, a takva je svaka moja kreacija. U izradi koristim luksuzne materijale, često one koji se prave samo u jednoj fabrici na svijetu. To sam sebi zadala još dok sa studirama modni dizajn na prestižnom privatnom univerzitetu ESMOD u Berlinu. Primjera radi, čipku koju ja koristim nabavljam isključivo u fabrici u kojoj kupuju i dizajneri koji rade za modnu kuću “Valentino”. Moji klijenti su navikli na to i ne želim ih razočarati – napominje.
Dizajnerica poznata po izradi luksuznih haljina i kaftana ovog puta odlučila je napraviti promjenu. Naime, njeni najnoviji kaftani stvoreni su za sve prilike – plažu, grad, crveni tepih.
– Napravila sam kaftane koji se mogu transformirati u nekoliko jednostvanih poteza. Mogu se nositi tokom cijelog dana, na plaži, ali i uvečer ako izlazite sa partnerom ili prijateljima. Uglavnom ih pravim od visokokvalitetne pliš svile koju nabavljam u New Yorku, a koja se može nositi i ljeti i zimi. Svaki od njih ukrašen je jedinstvenim detaljima koji se ne ponavljaju, a koji su uglavnom proizašli iz kulture nekih naroda. Nažalost, Sarajke se još uvijek ne usuđuju nositi kaftane, poput Beograđanki i Crnogorki kojima je to omiljeni odjevni predmet, ali se nadam da će se ta svijest vremenom promijenti. Također, žene na Bliskom istoku, u Južnoj i Sjevernoj Americi, svakodnevno ih nose, jer su udobni i daju ženstvenost – kaže Berisalić- Starfinger i otkriva kako će predstojeće ljeto i jesen provesti radno u Sarajevu, a krajem godine kreće na još jedno putovanje, ovog puta u Indiju, Bali i Maroko.
Bilal Šuman, selektor rukometne reprezentacije BiH svoje izabranike okupiće 5. juna u Tuzli pred dvije završne utakmice kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2020, koji će se održati u Austriji, Norveškoj i Švedskoj.
Osim što će se po prvi put smotra najboljih evropskih rukometaša održati u tri zemlje, po prvi put će nastupiti i 24 reprezentacije. Tu činjenicu BiH je iskoristila na najbolji mogući način i dva kola prije kraja nadmetanja u grupi “5“ gotovo osigurala mjesto na EURO 2020, ako ne kao jedna od prve dvije selekcije, onda kao jedna od četiri najbolje trećeplasirane iz kvalifikacija.
Samo čudo, tačnije nevjerovatan splet rezultata u ostalim grupama i porazi od Bjelorusije u Tuzli 12. juna i Češke u Ostravi četiri dana kasnije mogu bh. rukometaše spriječiti da prvi put i istoriji zaigraju na Evropskom prvenstvu.
Šuman ističe da će za posljednja dva duela na pripreme pozvati 21 rukometaša od 28 koliko će ih biti prijavljeno Evropskoj rukometnoj federaciji te da se može očekivati da će na njemu ponovo biti novih imena.
Naglašava da će za razliku od aprilskim utakmica protiv Finske u timu biti neki od povrijeđenih igrača koji su se oporavili. To su Ivan Karačić, Alen Ovčina, Marin Vegar i najvjerovatnije Vladimir Vranješ. No, Marko Tarabochia, koji je operisao križne ligamente desnog koljena, nije se potpuno oporavio i neće biti u konkurenciji za oglede s Bjelorusima i Česima.
“Imamo još jednu nedoumicu sa Vranješom. On nije nastupao. Međutim, radio je magnetnu rezonancu, pa ćemo znati tačno stanje njegovog koljena. Nadam se da će biti spreman, ali još je rano govoriti, jer imamo još dvije-tri sedmice do utakmice, pa ćemo vidjeti kako to izgleda. Na širem spisku će ponovo biti par novih imena. U aprilu momci koji su bili tu i odigrali utakmice sa Finskom, veoma sam zadovoljan. Prvenstveno mislim na Dinu Hamidovića, koji je pokazao da ima potencijal i kvalitet da bude u reprezentaciji. Onda mislim i na mladog Enesa Keškića, momka od 19 godina, koji je potencijal u reprezentaciji. Zatim na Ibrahima Haseljića, kojem je 20-21 godina. Tako da se pojavljuju neki novi momci, koji će sigurno u skorijoj budućnosti biti naši stalni reprezentativci“, istakao je Šuman u razgovoru za Anadolu Agency (AA).
Bh. rukometaši već u ogledu sa Bjelorusijom mogu osigurati barem drugo mjesto osvajanjem boda, a sa pobjedom bi došli na korak od prvog mjesta. Selektor naglašava da trenutno razmišlja samo o Bjelorusima i kako ih pobijediti, jer bolji plasman u grupi donosi i bolju poziciju u žrijebu grupa za EP.
“Naravno da se spremamo za obje utakmice, ali ključ svega je utakmica kod kuće u Tuzli protiv selekcije Bjelorusije, ne razmišljam o nastupu na EP, nego mi je veoma stalo do tog žrijebanja za Evropsko prvenstvo. Znači iz kojeg ćemo ‘šešira’ da idemo na Evropsko prvenstvo. Da li će to da bude ‘šešir’ dva, tri ili četiri je ogromna razlika. Siguran sam da je naš nastup na evropskom zagarantovan. Međutim, mislim da nam pobjeda u utakmici protiv Bjelorusije otvara velika vrata uoči žrijeba, koji će da bude 28. juna u Beču“, rekao je Šuman i dodao da je jako važno što je sve u rukama njegovih izabranika.
Kvalifikaciona grupa “5“ dosta je izjednačena, kada su u pitanju prve tri selekcije, koje će vjerovatno zajedno na Evropsko prvenstvo. BiH je poražena na domaćem parketu od Češke, ali je savladala Bjelorusiju u gostima. S druge strane Bjelorusi i Česi su u međusobnim duelima poraženi na domaćem parketu.
“Mislim da je veoma važno ovo što pokazujemo, što gledamo, što pričamo, odnosno na koji način naši momci ovo doživljavaju. Imaju ogroman motiv, a to je po prvi put u istoriji odlazak na Evropsko prvenstvo, što svim igračima znači mnogo. Igrački kadar je postao mnogo veći nego što je bio i biće slatkih problema kojih 16 igrača će da izađe na teren protiv Bjelorusije“, kazao je Šuman za AA i dodao da će mu budućnosti pored Lassea Boesena, Edina Bašića i Muriza Ćuka u stručnom štabu pomagati i bivši reprezentativac Mario Blažević, koji će biti trener golmana u svim selekcijama:
“To je neka priprema za Evropsko prvenstvo, odnosno priprema za budućnost za sve nadolazeće selekcije koje budemo imali.“
Bjelorusija je izuzetno snažan rival, čega je Šuman svjestan. Samo podatak da pivot Artsem Karaleka i lijevi bek Uladzislau Kulesha, među najboljim rukometašima poljskog šampiona i učesnika Final foura Lige šampiona Vive Kielcea, dovoljno govori o kakvoj se selekciji radi.
“Selekcija koja je fizički veoma jaka, snažna, visoka. Ne možemo da kažemo da igraju tipični ruski rukomet. Znači ekipa, koja mnogo trči, krila su im odlična, kao i golmani, bekovska linija je sastavljena od šutera sa devet, deset, 11 metara. U gostima smo imali četiri-pet razlike u 44. minuti za Bjelorusiju. Međutim, vratili smo se na toj utakmici i došli do izjednačenja. Jedna tehnička greška je odlučila utakmicu u našu korist. Penal poslije isteka vremena, kada je Nikola Prce dao gol za pobjedu u Bjelorusiji. Ta dva boda su nam zlata vrijedna. Sigurno će u Tuzli biti veoma, veoma teška utakmica. Fizički će biti veoma jaka, opet se vraćam, da je baza naša odbrana. Nadam se sa povratkom Vegara i Vranješa da ćemo dobiti na visini, širini i kilaži, da možemo koristimo Mirsad Terzića na njegovom mjestu u odbrani, na halfu. Imamo još Marka Panića, Dejana Malinovića, tako da fizički možemo da igramo protiv njih“, smatra Šuman.
Kazao je i da će jako važan biti učinak golmana, jer bi njihovo sjajno izdanje omogućilo dosta laganih golova iz kontre i polukontre, što bi moglo biti odlučujuće protiv Bjelorusa.
Šuman je mišljenja da će Terzića, Prcea, Muhameda Toromanvića, Nebojšu Grahovca i još neke iskusne igrače imati ko da naslijedi u dresu sa državnim grbom.
“Naravno, moramo da tražimo novi potencijal, novu budućnost, a sigurno da momcima, kao što su Prce, Terzić, Toromanović i ko već bude prestajao da igra, trebamo da nađemo neko mjesto u reprezentativnim selekcijama. To je moja želja. Sada imamo 12 reprezentativaca, koji završavaju fakultete“, priča Šuman i nastavlja:
“Mario radi u Rumuniji u Bukureštu sa golmanima. Okrenuo se tom poslu. Imao je dobru komunikaciju sa Benjaminom Burićem i Grahovcem u svoje vrijeme. Sigurno će doprinijeti u tom segmentu rada sa golmanima.“
Hrvatska i Slovenija su poslije četvrtog kola osigurali plasman na EURO 2020, dok su BiH, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija nadomak ostvarenja tog cilja. S tim da je Srbija pod pritiskom, jer, kako Šuman kaže, mora osvojiti neke bodove, dok su ostali gotovo sigurni učesnici EP bez obzira na ishod posljednja dva kola.
“Srbija je imala jedan kiks kod kuće, sada su primorani da pobijede Švicarsku, biće veoma teško, ali igraju u Novom Sadu. Interesovanje je veliko i biće puna dvorana. Bilo bi to fantastično, jer mislim da bi to bilo prvi put da sve selekcije bivše Jugoslavije učestvuju na jednom velikom takmičenju. Bila bi to prava stvar za rukomet u ovom dijelu Balkana“, optimista je Šuman.
Selektor bh. tima prisjetio se duela sa Švicarskom u baražu za Svjetsko prvenstvo, koje je početkom ove godine održano u Njemačkoj i Danskoj. BiH je u obje utakmice ostvarila pobjede, ali je revanš registrovan rezultatom 10:0 za rivala zbog nastupa bh. igrača koji bije bio u zapisniku. Naravno, Šuman žali zbog toga što BiH nije igrala sa Norveškom u baražu, jer bi to dodatno popularizovalo rukomet i donijelo kvalitet i iskustvo njegovom timu.
“Možemo da budemo prezadovoljni, jer smo pokazali kvalitet pobjedom u Švicarskoj, a zatim i pobjedom u Tuzli. Jedna nam je Švicarska dala samo šest golova za jedno poluvrijeme, što je pravi pokazatelj da naša selekcija, naročito u segmentu odbrane, ima bazu koju treba da gaji i čuva. Mislim da to imamo, ovo su momci koji imaju dovoljno visine, težine da možemo da igramo sa svim selekcijama u Evropi i svijetu“, kazao je Šuman.
Izrazio je nadu da će BiH, u slučaju definitivnog plasmana na EP, za protivnike u grupi dobiti Švicarsku i Austriju, što bi značilo da će biti u grupi u Grazu ili Beču.
“Kada bi mogli da biramo nešto, mislim da bi Austrija bila idealan domaćin za nas“, mišljenja je selektor bh. rukometaša.
On kaže da je u protekle tri godine dosta toga urađeno, posebno kada je u pitanju rad sa seniorskom reprezentacijom. Naglašava da je u početku bila ideja da se paralelno sa “A“ reprezentacijom okupljaju i dvije mlađe selekcije, kako bi igračima rad prešao u automatizam i kako bi imali spremne momke za seniorsku reprezentaciju. No, problemi u funkcionisanju Rukometnog saveza BiH reducirali su broj okupljanja mlađih selekcija.
“Mislim da naša selekcija zaslužuje da bude na velikim takmičenjima. Slijede u oktobru mjesecu kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, gdje je isto tako promijenjen vid takmičenja. Biće osam selekcija više od 2021. Tako da imamo ogromnu mogućnost da uvežemo dva velika takmičenja, što bi nam dalo kontinuitet“, razmišlja Šuman.
To bi značilo i bolji rejting bh. reprezentacije, što bi joj donijelo povlašteni status prilikom žrijeba kvalifikacionih grupa za velika takmičenja, što je u rukometu, koji je prije svega evropski sport, jako značajno.
Selektor veli da je RS BiH i dalje u problemima sa ID brojem i blokiranim računom, ali da je imenovana komisija koja pomaže rad reprezentacije.
“Tu imamo Asim Šahmana i Vojislava Rađu sa kojima komuniciram što se tiče naše selekcije. To je to za sada. Odlazak na Evropsko prvenstvo će nam sigurno značiti mnogo da RS BiH da počne da radi na neki način normalno. To je period od juna do januara u kojem ima prostora da se neke stvari mogu postaviti na svoje mjesto“, kazao je Šuman.
Iduće godine Evropsko prvenstvo “B“ divizije U18 reprezentacija održaće se u Bugojnu. Bh. juniore će sa klupe voditi, također, nekadašnji reprezentativac Damir Doborac, danas trener Gračanice. Od muških selekcija u pogonu je još i U16 tim, čiji je selektor Bojan Unčanin.
Kad smo pitali naše medicinare, dakle ne samo liječnike, nego i medicinske sestre, fizioterapeute, primalje, stomatologe, dentalne tehničare, zašto su napustili Hrvatsku i žele li se vratiti, svi su odgovorili – ne. I to je bilo ono odlučno “ne”, kao iz topa, bez imalo premišljanja. Neki od njih su dodali i “nikad”, a dio njih je rasprodao sve i u Hrvatsku će doći ljetovati, možda, piše Saša Jadrijević Tomas za Slobodnu Dalmaciju.
Zbog čega im se domovina toliko omrazila? Prije nego odgovorimo na to pitanje, pogledajmo malo statistiku. Prema novim podacima koje su nam dostavile razne komore (liječnici, medicinske sestre, primalje…) čak 3202 osobe su proteklih godina zatražile potvrde u svrhu priznavanja njihovih stručnih kvalifikacija u drugim zemljama.
Osim što odlaze liječnici, stranci sve više povoljnim uvjetima “grabe” i fizioterapeute. Pa tako prema podacima Komore fizioterapeuta, od 2016. do današnjeg dana 276 fizioterapeuta zatražilo je dokumentaciju u svrhu mogućeg zapošljavanja u inostranstvu. Mirjana Grubišić iz Komore fizioterapeuta nam kaže da u Hrvatskoj trenutno nedostaje oko 1000 fizioterapeuta da bi dosegnuli evropski standard.
Hrvatskoj nedostaje medicinskih sestara, a kojih je, kaže Slava Šepec iz Hrvatske komora medicinskih sestara, od 2013. do današnjeg dana čak 1080 podnijelo zahtjev za mirovanje s razlogom odlaska u inostranstvo. U Komori ne znaju, kaže gospođa Šepec, koliko se sestara vratilo.
A koliko je liječnika do danas napustilo Hrvatsku? Podaci Hrvatske liječničke komore, kazuje Smiljana Škugor Hrnčević, glasnogovornica Komore, pokazuju da je od ulaska Hrvatske u EU ukupno 1655 liječnika zatražilo izdavanje potvrda koje služe u svrhu priznavanja njihovih stručnih kvalifikacija u drugim zemljama, od toga u zadnjih godinu dana njih 218.
– Od ulaska Hrvatske u EU, njih 680 prekinulo je radni status u Hrvatskoj, od toga u zadnju godinu dana njih 136. Od tih 680 liječnika koji su prekinuli radni status u Hrvatskoj, njih 458 HLK-u je prijavilo da radi u inostranstvu. Najčešće države odlaska su Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska, Austrija i Švedska, a najčešće specijalizacije su anesteziologija, interna medicina, opća hirurgija, radiologija i psihijatrija – kaže nam Škugor Hrnčević.
Razgovarali su i s jednim hrvatskim liječnikom iz Dalmacije koji živi i radi u Švedskoj, ali ne želi u novine imenom i prezimenom jer ga je jedna bolnica tužila zbog prijevremeno raskinutog ugovora o specijalizaciji.
– U Švedskoj nikoga nije briga dolazite li iz radničke porodice i jedne male zemlje ili ste dijete sveučilišnog profesora, ili pak imate kontakt s politikom. Svi su jednaki. U Švedskoj se cijeni radni moral, što znači da se poštuju nečiji rad, trud i zalaganje, nema šanse da će politika ili veza spasiti nekoga ako se nije pokazao kao dobar radnik.
Ovdje nijedan političar ili osoba na određenoj poziciji ne bi stavili svoju karijeru na kocku spašavajući loše navike ili potez druge osobe. Odselio sam se radi dobrih uvjeta za rad, primanja i mogućnosti napredovanja. Uvjeti rada u mom slučaju podrazumijevaju mogućnosti rada u viskospecijaliziranom zdravstvenom sistemu, mogućnosti učenja, izvođenja radioloških pretraga i dobivanje obrade za pacijente unutar razumnog vremena. Radni dan je duži nego u Hrvatskoj i traje od 8 do 16.30, s pauzom za ručak, no mogućnosti napredovanja su neizmjerno veće nego u Hrvatskoj – opisuje jako slikovito taj splitski liječnik “švedske običaje”.
– Ovdje se zbilja trudi ići za tim da su svi isti i svi imaju ista prava na školu i zdravstvo, posao, napredovanje, tako da nema potrebe za vezama. Korupcija je izrazito niska i svi su isti i ispred pravosuđa. Nema robovlasničkih ugovora za doktore, kao u Hrvatskoj, a niti razlike u presudama ovisno o sudu i sucu. Nečiji rad tokom specijalizacije je priznat kao rad i nema šanse da bi se iko usudio napisati ugovor o vraćanju plaća. U Švedskoj se ljudi općenito vode načelom pravičnosti i jednakosti za sve – kaže taj liječnik u kasnim tridesetima, navodeći da će se u Hrvatsku vratiti, ali tek kad ode u penziju.
Prva jahta proizvedena u Bosni i Hercegovini, firme Derubis yachts, zablistala je na Hamburg ancora Yachtfestivalu u Neustadtu.
Najveći Water Boat Show u Njemačkoj Hamburg ancora Yachtfestival održava se još dnaas u Neustadtu, gdje 200 jahti čeka zainteresirane posjetioce.
Među njima je i prva jahta proizvedena u Bosni i Hercegovini.
Image may be NSFW. Clik here to view.Facebook: Jahta iz Bosni i Hercegovine zablistala na Hamburg ancora Yachtfestivalu
Ova luksuzna jahta duga je gotovo 12 metara i široka 4,4 metra, a visoka je 5,7 metara i ima četiri smještajna kapaciteta. Tu je veliki salon za deset osoba, četiri sobe za po dvije osobe s dva pomoćna ležaja, četiri kupatila i najprostraniji je brod u toj klasi trenutno u svijetu.
Brodogradilište je smješteno u Vitezu, a vođa ovog projekta u BiH Denis Kraljević, koji je odlučio iskoristiti mogućnosti ove lokacije.
