“Sve su to vještice” i “Krajnje Neuračunljive” su popularne i čitane Facebook stranice koje sredstvima savremene tehnologije povezuju intimno i (a)politično, ne propuštajući da nas nasmiju i začude
Stvarni i digitalni prostor isprepliću se u našim životima na neočekivane načine. I pored preovlađujućeg prigovora (ili stereotipa) da se aktivizam na vlastitu štetu pretvorio u klikanje i prelako junačenje u online raspravama, ne može se ne primijetiti da su ulica i internet u aktivističkom smislu već odavno postali ravnopravni.
Digitalni prostor je izrodio je vrlo efektne forme kao što je “meme”, ili u domaćoj varijanti, mem, koji najjednostavnije definiramo kao jedinicu za prijenos ideje, simbola ili prakse koji se imitiraju i na različite načine parodiraju.
Domaći korisnici socijalne mreže Facebook vjerovatno su već među brojnim i aktivnim šaljivim stranicama koje očuđuju, dekonstruiraju i naopačke izvrću užase bosanskohercegovačke zbilje zamijetili pojave kao što su Krajnje Neuračunljive i Sve su to vještice. Riječ je o Facebook stranicama čije se glavne i odgovorne urednice, Flora Tristan i Marina Veličković, beskompromisno i iznimno duhovito hvataju ukoštac sa domaćim patrijarhalnim predrasudama. Sa njima razgovaramo o ideji i inspiraciji, realizaciji i formi, te onome što je za feminističku borbu najvažnije – cilju i efektu.
Feminističke livade
Urednica stranice Sve su to vještice zamolila je da je potpišemo kao Floru Tristan (po francuskoj feministici iz 19. vijeka). Pitamo – zbog čega tajnovitost?
“Facebook stranica Sve su to vještice uvijek je bila zamišljena kao anonimna i kolektivna, te zbog toga nije bilo razloga da se otkriva ko je njena urednica. Jer, da jeste, ona ne bi nosila istu poruku”, kaže Flora i dodaje da ona nipošto nije jedina urednica, nego stranicu uređuje “mnogo muškaraca i žena”. Vještice, zapravo, naglašavaju “zajedničko, poznato i reproducirano”.
I Flora i Marina su učestvovale na festivalu ženske umjetnosti i aktivizma PitchWise – govorile su o temi digitalni feminizam. Pitamo: šta je to digitalni feminizam i po čemu ga razlikujemo od “analognog”?
“To je samo jedna od inačica borbe za pravičnije društvo. Digitalni feminizam je feminizam premješten u novi kontekst, odakle može šetati do starog i nazad. Ako se feministički aktivizam dešavao na ulicama, digitalni feministički aktivizam se može dešavati na internetu, na ulicama i po kućama, u isto vrijeme. Zahvaljujući tehnologiji, feminističke ideje dopiru do mnogo veće i raznovrsnije publike. Zahvaljujući tehnologiji, pronalaziš istomišljenike i istomišljenice, a u isto vrijeme prodireš u umove ljudi koji se ne bave, ili ne žele da se bave nekim temama”, kaže Flora Tristan. Najveća prednost digitalnog feminizma je, po njoj, to što “omogućava prodor privatne sfere u javnu na načine koji prije zaista nisu bili mogući”. Kada se na svojoj stranici objavi post, priča Flora, svi ga ne shvate na ironičan način, ali činjenica da dobije “toliko reakcija od publike” znači da je prepoznat “trenutak kulturno upisanog diskursa, šovinizma ili autošovinizma koji kreira svakodnevnicu”. “Veliki broj lajkova znači da frontovi naše borbe nisu neke izmišljene feminističke livade, već se upravo tim potvrđuju kao stvarni”, pojašnjava Flora.
Marina nije osobito uvjerena da cyberfeminizam ima neke prednosti u odnosu na druge oblike feminističke borbe. “Mislim da je korisno u smislu da omogućava direktnu komunikaciju, koja je neformalna i istovremeno i javna i privatna i samim tim ruši patrijarhalnu podjelu između te dvije domene i izaziva relegaciju privatnog na apolitično”, dodaje Marina. Pojašnjava da se feminizmom bavila u okviru akademskog diskursa, no nije uvjerena da je to optimalan modus feminističke borbe. “Proteklu godinu istraživala sam različite feminističke diskurse i njihova pravila, od NGO feminizma, preko online feminizma u formi ozbiljnijih feminističkih tekstova, do online feminizma u formi memea, sve sa ciljem da vidim na koje načine mogu izazvati postojeće obrasce proizvodnje znanja”, priča Marina.
Roza kvadrat
Zašto je baš mem toliko efikasno oružje feminističke borbe?
Flora ga je opisala kao “izraz generaliziranog stanja, primjenljiv na stvarnost, podložan propitivanju, lako reproduciran, kratko prisutan, mnogo efektan”. “Sa njim se ljudi mogu povezati na afektivnom nivou koji je veoma često uslovljen kulturološkim odrednicama. Sekunda u kojem meme sa Vještica postane tvoje ogledalo možda ne podsjeća na masovna okupljanja žena na ulicama, ali u tvom osobnom, mikroprostoru pravi razliku koju možda i ne možeš da pojmiš”, obrazlaže ona. Njene objave su oblikovane minimalistički: crna podloga i crno-bijeli likovi u “vintage” ovalnim okvirima.
“Memei na Vješticama su višeslojni. Prvo, tu je tekstualni nivo. Onda je tu fotografija određene osobe, koja sa tekstom korespondira izrazom lica. Treći nivo je činjenica da je to historijski relevantna ličnost. Biografski elementi te ličnosti su samo djelomično bitni. Svaka osoba koju odaberem je tu po zaslugama, a u narativ mi se uklapaju uglavnom zbog karakteristika koje pretpostavljam da publika može sa njima asocirati”, objašnjava Flora. Neki od njenih karaktera su Virginia Woolf (“Esej ‘Tri gvineje’ me uvjerio da je bila velika zafrkantica”, kaže Flora), Simone de Beauvoir, Karl Marx, Friedrich Engels, Jean-Paul Sartre, i drugi koji su tu “po zaslugama”.
Marina ističe prostornu ograničenost formata i navodi da “poenta često zavisi od hiperbola i humora”, te da je “vizuelna komponenta jako bitna”. Njeni memovi su drečavo roza kvadrati sa tekstom različitih veličina – uvijek u zavisnosti od same poruke. “Šta nam govori kritika stavljanja cvjetića na kutije tampona, ako je ta kritika napisana u roza kvadrat? Da li je podjednako validna kao kritika od 2.000 riječi koja bi se našla u časopisu, ili knjiga o odnosu kapitalizma prema ženskom tijelu i tjelesnosti? Memovi su super, jer čine feminizam svakodnevnim i simpatičnim, a tjeraju nas da preispitamo da li feminizam to treba da bude”, govori Marina.
Iluzija intime
Jasno, forma je zanimljiva, ali prevagu odnosi sadržaj. Pitamo Marinu šta podrazumijeva čin otvorenog govorenja o temama koje se smatraju intimnima, poput ženskog reproduktivnog zdravlja, seksualnog života, kontracepcije, menstruacije?
“Jedan od ciljeva Neuračunljivih je da se razbije ta iluzija intime – zašto je menstruacija nešto što je moja intima, kada je to nešto potpuno prirodno, štaviše znak reproduktivnog zdravlja? Da li je i trudnoća intima, jer država nema problem da se u to miješa? Da li su grudi intima? Da li je kosa? Koncept intime koji se veže za žensko tijelo je opresivan, jer je baziran na pretpostavci da postoje stvari specifične za žensko tijelo od kojih društvo treba da se zaštiti. I moj cilj samim tim nije samo da preispitamo da li je nešto tabu, već i zašto je to tako”, smatra Marina.
Njena stranica bi tako trebala potaknuti “dvije vrste razgovora: prvo, da žene otvorenije pričaju o svojoj svakodnevnici, bez da se osjećaju kao da su njihova iskustva izolovana i da su one lude, histerične ili neuračunljive, jer ih nepravda koju iskuse pogađa, a drugo, ali, po meni, podjednako bitno, da počnemo pričati o uzrocima te nepravde i boriti se protiv nje”.
A čija su to iskustva uobličena u sarkastičnu primjedbu? Marina kaže da su to njena vlastita i iskustva njenih prijateljica, ali je svjesna da baš to može biti legitiman prigovor njenom radu:
“Ta su iskustva prilično ograničena godinama i društvenim privilegijama. Privilegija je imati neke od problema kojima se ja bavim”, kaže ona. Međutim, različite objave rezoniraju sa različitim ženama. Marina priča da se događalo da “supruge taguju muževe na postove o kućanskim poslovima, ili kada sestre taguju braću na postove o tome kako ženska djeca moraju da se brinu za mušku djecu i uslužuju i opslužuju”, što je uistinu sjajno.
Svakodnevni seksizam
“Vještice” i “Neuračunljive” upozoravaju na seksističke “univerzalije” zajedničke ženama širom svijeta, ali primjetna je i demistifikacija domaćih, tipično balkanskih macho replika.
“Memovi koji se direktno referiraju na neke ovdašnje ili druge univerzalije česte u maskulinom svjetonazoru možda i najbolje prolaze na Vješticama. Iako ne nužno, domaće su muškarčine oni koji te univerzalije najčešće i koriste, pa su tako neprestan izvor inspiracije”, priča Flora.
Na njih i posebno stavlja akcenat, jer “ne može svako sebi priuštiti da na neke imperative da bezobraznu repliku, ali si mogu priuštiti da ih vide na svom Facebook zidu”. “Tako stvaram jedan feministički imaginarij koji uspješno operira na vrlo šovinističkom području. Sa jedne strane, pokušavam da na neki način dam utjehu ljudima koji te napade maskulinosti smatraju nepravednima, a sa druge pokušavam da “bocnem” svakoga ko se u njima pronađe. Share, komentar i lajk u tom slučaju postaju stvarni, opipljivi otpor”, obrazlaže ona.
Marina kaže da demistifikacija macho govora nikada nije bila njen primarni cilj. “Smatram da su ti neki očiti seksizmi najlakši za prepoznati i najlakši za prozvati, a moj fokus nikada nije bio na muškarcima, već na tome koliko te neke stvari koje oni kažu zvuče bizarno iz ženske (feminističke) perspektive”, kaže Marina i navodi primjer raspodjele kućnog naspram emocionalnog rada.
“Dosta muškaraca je svjesno da možda trebaju nekada uraditi nešto u kući, ali ih većina nije svjesna da nije posao žene da im govori šta i kada i kako trebaju uraditi, i da pitanje “mogu ja, samo reci šta treba”, ustvari nije fer. Još uvijek je rasprostranjeno uvjerenje da je ženska priroda da budemo brižne, da unaprijed razmišljamo o posljedicama, da budemo svjesne ne samo svojih emocija, već i emocija osoba sa kojima smo u emocionalnim odnosima, a da se od muškaraca to isto ne može i ne treba očekivati. Po meni, taj oblik je opresije sljedeća barijera koju feminizam treba da ruši”, zaključuje ona.
(oslobodjenje.ba)