Ovo je trenutak kada se svi u BiH, i osobno i kolektivno, trebaju suočiti s prošlošću, njezinim zabludama i zločinima. Ova i druge presude pozivaju na ispit savjesti, na suočavanje s osobnom i kolektivnom krivnjom i odgovornošću na svim stranama.
Ljudi bi na ovim prostorima, nakon ratova i njihovih strašnih posljedica, trebali učiti živjeti „u relaciji i dijaloškoj egzistenciji“ u zajedničkoj potrazi za istinom i uzajamnoj odgovornosti za svijet u kojem žive, kazao je u razgovoru za Vijesti.ba fra Drago Bojić.
U Sarajevu je održana promocije knjige “Stenogrami o podjeli Bosne”. Obzirom na zvanično osuđeni karakter politike koja je sadržaj te knjige, kakav je širi značaj ovog djela?
Franjo Tuđman je snimao sjednice političkog i vojnog vrha Republike Hrvatske i Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Na temelju tih snimki nastali su stenogrami o podjeli Bosne. Na tim sjednicama glavnu riječ vodi Tuđman, nitko mu se ne usudi suprotstaviti, svi slušaju i izvršavaju njegove zapovjedi. On je u BiH tražio ljude koji će ga bespogovorno slušati pa je već na početku smijenio vodstvo bosanskohercegovačkih Hrvata.
Stenogrami pokazuju da je Tuđman prema BiH vodio dvostruku politiku: politiku savezništva i politiku podjele. Surađivao je s bošnjačkim političarima, prije svega s Alijom Izetbegovićem, i istodobno ratovao s Bošnjacima. Tuđman Bosnu i Hercegovinu nikad nije prihvaćao kao cjelovitu državu i smatrao je da je najbolje da se ona podijeli pri čemu bi i Republika Hrvatska dobila jedan dio odnosno teritorij koji je kontrolirala Herceg-Bosna.
Ja bih volio kad bi bosanskohercegovački Hrvati, pogotovo Hrvati iz Bosne, pročitali stenograme o podjeli Bosne pa da vide što je o njima mislio i govorio Franjo Tuđman kojeg toliko veličaju i obožavaju. Njega je zanimala geopolitika – granice Republike Hrvatske, a nisu ga zanimali Hrvati u Bosni i zato ih je žrtvovao i u Republici Srpskoj i u nekim dijelovima Federacije. U jednom trenutku je bio spreman iseliti i Hrvate iz Srednje Bosne samo da bi očuvao Herceg-Bosnu koju je kasnije on sam dokinuo što zaboravljaju mnogi bh. HrvatiPolitika koja ne priznaje činjenice iz knjige “Stenogrami o podjeli Bosne” ne priznaje ih upravo zbog toga što je ta politika doživjela poraz. Da nije, to bi bio dokaz uspjeha toj politici. Međutim, koliko je ta politika još uvijek živa i šta može?
Kada danas hrvatski političari u BiH i Hrvatskoj brane herceg-bosanski politički projekt, oni pritom pokazuju da su još uvijek u devedesetim godinama i da ništa nisu naučili iz poraza te politike. Neki od njih pritom brane i same sebe, svoju političku i vojnu prošlost, jer su bili dio te politike. Neki ju brane da bi na njoj politički profitirali. Neki ju opet brane jer ne mogu prežaliti što Herceg-Bosna nije postala dio Hrvatske.
Hrvatima u BiH je potrebna nova politička platforma, ali ona nije moguća dok je na vlasti HDZ. Politika te stranke je najodgovornija za sudbinu beha Hrvata. Ima ljudi i u HDZ-u BiH koji uviđaju da takva politika nije dobra za Hrvate u BiH, pogotovo ne za bosanske Hrvate, ali se ne usude o tome javno govoriti jer ih je premalo i jer je sva politička moć u rukama nekoliko ljudi.
Nakon presude haškoj šestorci u javnosti jedan dio “hrvatskih” političara svjesno nameće tezu o kolektivnoj krivici. Kako se oduprijeti kriminalizaciji naroda od strane “predstavnika naroda” i politike?
Ovo nije presuda Hrvatima u BiH niti hrvatskom narodu. Dio hrvatskih političara uporno želi ovu presudu staviti kao teret cijelom narodu i time manipulirati osjećajima ljudi i izvlačiti za sebe i svoje stranke političke poene. Mnogi ljudi i ne znaju što se sve događalo na području Herceg-Bosne pa je njihovim osjećajima lako manipulirati. Mnogi su zbog te sulude ideje bili prognani ili su izgubili svoj, ili su stradavali izvan svojih zavičaja boreći se za granice Tuđmanove Herceg-Bosne i teško im je prihvatiti da je sve to bilo uzaludno.
Vrijeme je da bosanskohercegovački Hrvati konačno shvate da je herceg-bosanska politika i njima nanijela puno boli i da ne nasjedaju na sadašnje manipulacije političkih vođa u Republici Hrvatskoj i BiH koji pogreške i zablude svojih politika iz prošlosti žele staviti kao teret cijelom narodu. Treba stalno ponavljati da nije presuđen narod, nego politika i oni koji su tu politiku zastupali i provodili.
Razumljivo je da su bosanskhercegovački Hrvati razočarani što mnogi zločini koji su počinili pripadnici Vojske Republike Srpske i Armije BiH nad Hrvatima nisu procesuirani. Ali baš zbog toga ne bi trebali ignorirati ili umanjivati stradanja ljudi za koje je odgovorna hrvatska politika. Žrtve bi se na svim stranama trebale povezati i zajednički istupiti protiv politika iz prošlosti koje su im nanijele zlo i koji ih i sada žele zavaditi. Jedino je na zajedništvu žrtava, na empatiji prema stradanju svakog čovjeka neovisno kojem narodu pripada, moguće graditi pravedno društvo u BiH.
Nažalost, i neki predstavnici Katoličke crkve nisu na pravi način reagirali. Umjesto da bosanskohercegovačke katolike koji su većinom Hrvati pozovu da se suoče s tamnim stranama svoje kolektivne prošlosti i pokažu pijetet prema žrtvama, oni su se više bavili presudom i lamentiranjem nad ugroženošću hrvatskog naroda. Ne ugrožava presuda hrvatski narod, jer narodu nije ni suđeno, već ga ugrožava politika koja ga vodi i kojoj, nažalost, često asistiraju i ljudi iz Katoličke crkve.
Nakon presude haškoj šestorci čini se da su se najispravnije ponijele same žrtve te politike, ukazujući da je to presuda jednoj politici, i konkretnim osobama. Šta međutim poručiti onima koji olako zauzimaju poziciju žrtve i razmeću se teškim riječima u ovom trenutku?
Razumljivo je da su žrtve presudu dočekale s olakšanjem i satisfakcijom. Ali ovo nije trenutak za likovanje i nacionalne euforije i trijumfalizme. Bošnjaci kao narod i njihovi politički predstavnici moraju biti svjesni da su i pripadnici Armije BiH počinili mnoge zločine i da je politika Alije Izetbegovića i SDA-a devedesetih godina također nanijela zla i vlastitom narodu i drugima. I o tome, između ostalog, svjedoče stenogrami o podjeli Bosne. Nisu su svi jednako krivi i odgovorni, ali je činjenica i da nijedna politika u ratu nije bila čista.
Ovo je trenutak kada se svi u BiH, i osobno i kolektivno, trebaju suočiti s prošlošću, njezinim zabludama i zločinima. Ova i druge presude pozivaju na ispit savjesti, na suočavanje s osobnom i kolektivnom krivnjom i odgovornošću na svim stranama. Ljudi bi na ovim prostorima, nakon ratova i njihovih strašnih posljedica, trebali učiti živjeti „u relaciji i dijaloškoj egzistenciji“ (M. Buber), u zajedničkoj potrazi za istinom i uzajamnoj odgovornosti za svijet u kojem žive.
U posjetu Mostaru dolazi premijer Hrvatske Andrej Plenković, da li da uputi izvinjenje žrtvama ili da tješi lokalni HDZ. U međuvremenu britanski Guardian ga je proglasio jedinim evropskim premijerom koji podržava zločine. Po Vašem mišljenju šta se može očekivati od Plenkovićeve posjete?
Ne želim nagađati što će Plenković govoriti u Mostaru, ali smatram da su reakcije na Hašku presudu sadašnjeg političkog vodstva u Republici Hrvatskoj pogrešne i zato su i izazvale zgražanje u civiliziranom svijetu. Uporno se, i nakon više od dva desetljeća pokušava braniti Tuđmanova politika iz devedesetih. To nije dobar put ni za Republiku Hrvatsku ali ni za Hrvate u BiH. Budući da su oči mnogih Hrvata u BiH uperene u Hrvatsku i budući da i Bosna i Hercegovina od Hrvatske očekuje podršku na europskom putu, Hrvatska bi morala voditi drugačiju politiku prema BiH.
Umjesto da Republika Hrvatska kao članica Europske Unije bude lider u regiji u smislu zagovaranja politike integracije i drugih vrijednosti na kojima se želi graditi europsko društvo, ona je posljednjih godina i na unutarnjem i na vanjskom planu sve dalje od tog puta i na taj način negativno utječe i na BiH i na odnose u regiji. Nakon strašnih politika devedesetih godina koja su toliko zla nanijele ljudima, treba se zalagati za politiku humanosti i čišćenja memorije, politiku koja relativizira vlastite zahtjeve i prelazi ideološke barijere, koja poštuje razliku i drugost. Treba razvijati svijest o međusobnoj povezanosti i uzajamnoj odgovornosti, svijest o jednakom dostojanstvu svakog čovjeka jer je „božanski trag ucrtan u svako ljudsko lice“ (E. Levinas).
(vijesti.ba / SB)