Piše: Emina Žuna
Kiša lije kao iz kabla, tipičan depresivan novembarski dan. Jedan od onih u kojima priroda ima najodurnije boje i pogledu ne nudi skoro ništa lijepo. Ipak, ulice Jajca su krcate posjetiteljima koji su došli da ovog 29. novembra obilježe 73. godišnjicu II zasjedanja AVNOJ-a. Ima ih svih uzrasta, iako preovladavaju penzioneri i tinejdžeri. Mnogi od njih nose partizanske uniforme s odličjima, pionirske kape i marame, upotpunjene značkama i bedževima s ex-yu motivima.
Neki nose transparente s Titovom slikom i porukama tipa: Mi smo Titovi, Tito je naš, ili klasičnom: Smrt fašizmu, sloboda narodu. Dosta ih je u partizanskim uniformama koji sviraju pjesme iz NOB-a: Ide Tito preko Romanije ili Po šumama i gorama… Drugi su se uhvatili u kolo i igraju s upletenim rukama – partizansko kolo.
A kriju se velike stvari. Prva velika stvar su sami ti posjetitelji, ma koliko se karikaturalnim činili.
Ideja bratstva i jedinstva
Čini se da se ljudi prema odnosu koji imaju prema ovom prazniku mogu podijeliti u tri skupine. Prvu i najglasniju činili bi oni koji su odličan produkt vremena u kome živimo i kojima ono najviše i odgovara. To su svi oni kojima su u Jugoslaviji, kako tvrde, bila ugrožena osnovna ljudska prava i koji su se s dolaskom nacionalista oslobodili.
U njihovom tumačenju NOB-a nema predznak antifašističke, a jugoslovenski komunizam je izjednačen sa fašizmom. Tito spada u red diktatora kakvi su bili Staljin ili Mao Ce Tung. Oni u ljudima s partizanskom ikonografijom ne vide ljude koji su došli da se poklone državi koja je bila izgrađena na idejama pravednosti, zajedništva i ravnopravnosti, nego u maniri najtvdokornijeg historijskog revizionizma izjednačavaju antifašizam s fašizmom, a heroje sa zločincima.
Drugu skupinu bi činili jugonostalgični entuzijasti koji i danas, uprkos svemu, slave ideju bratstva i jedinstva. Najstariji i najrjeđi među njima su još živući borci NOB-a koji u zemlji u kojoj se dužina ljudskog života ne može takmičiti s historijom, i bukvalno i metaforički, predstavljaju relikte drugog života. Zato ih se treba poštovati i tretirati s dostojanstvom. Najmlađi među njima su rođeni nakon što je propala država koju slave i iako nemaju direktnog iskustva o njoj, čini im se da je moralo biti bolje nego danas. Pogled im je nužno pojednostavljen i crno-bijeli što je odlika mladosti, međutim to ne znači da i njima ne treba odati poštovanje jer ih sama ta pobuna i nepristajanje na državu u kojoj su rođeni izdvaja iz mase apatične, oportunistične i cinične omladine.
Treću skupinu činili bi upravo ti neutralni posmatrači i jednih i drugih, oni koji, ili nemaju stav, ili je on umjeren, a oni previše cinični ili nezainteresirani da bi ga javno iznijeli. Njih je najviše, ali su i najtiši.
Druga velika stvar koja se krije iza ovoga je sama zgrada – Muzej II zasjedanja AVNOJ-a. Služi kao fizički spomenik sali u kojoj je krajem novembra 1943. održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Naravno, ne radi se baš o istoj sali niti su na stolicama u njoj izloženim stvarno sjedila 142 delegata AVNOJ-a, jer je ta devastirana i opljačkana u ratu, ali je na osnovu arhiva i memoarske građe prilično vjerno rekonstruisana.
Nakon što je država poražena, isto se desilo i zgradi i Muzej je devastiran, opljačkan, opustošen. Nastojalo se i jedno i drugo izbrisati iz kolektivnog pamćenja.
Izručenje iz ambasade u Beogradu
Uspostavom druge države i onog divljeg tranzicijskog kapitalizma pomiješanog s nacionalizmom koji je pratio postratne godine, zgrada je jedno vrijeme služila i kao mjesto za održavanje koncerata. Krajem devedesetih su u njoj, na primjer, nastupali Tutti Frutti band i Severina (u periodu u kojem je ova bila omiljena HDZ djevojka sa sela).
Međutim, kako ulazimo u novi milenij, tako se stvari pomalo normaliziraju i prisjećamo se onoga prije ’91. i perioda u kojem je zgrada bila nešto drugo. Konačno, 2002. proglašava se nacionalnim spomenikom što je značilo da joj se treba vratiti funkcija Muzeja i nakon dugogodišnjeg nastojanja entuzijasta i borbe za donacije, obnavlja se i otvara za posjetioce 29. novembra 2008. Vrijedi istaći da su među glavnim finansijerima bili Odbori SUBNOR-a Slovenije i Crne Gore, i da su upravo Slovenci i Crnogorci danas među najbrojnijim posjetiteljima.
Ono što se, također, rijetko nalazi u službenim zapisima, jeste ime prof. dr. Enesa Milaka, čovjeka koji je najzaslužniji za renesansu Muzeja. Uvijek je pojedinac taj koji se izdvoji iz mase i u vremenu zla odlučit boriti/žrtvovati za viši cilj, jer nije bila mala stvar odlučiti se suprostaviti administrativno-etnonacionalističkim strukturama nove vlasti i zagovarati nešto s čime se željelo raskrstiti. Upravo je taj bio Enes Milak, prof. na predmetu Fašizam u Milanu i Beogradu, koji je i sam postao nepodoban nakon što mu je predmet promijenio oblik i počeo se drugačije čitati. Možda je u Muzeju vidio sapatnika i odlučio mu posvetiti snagu i energiju i u tome je konačno i uspio bivajući mu kustos i direktor od 2008-2014, iako je vjerovatno i to došlo na naplatu i doprinijelo njegovoj teškoj bolesti i brzoj smrti.
Ovogodišnju manifestaciju su, pored Svečane akademije i popratnog programa, obilježili i promocija knjige “Tito i mi – jučer, danas, sutra”, više autora i izložba “Anna Frank – Historija, istorija, povijest za danas”. Leko kaže da je zadovoljna kako je sve proteklo i raduje se sljedećim obilježavanjima.
Pored ove, Muzej ima aktivnosti u toku cijele godine, iako Leko ističe probleme s kojim se susreću u njihovoj realizaciji. Najveći se odnose na nedovoljna finansijska sredstva i manjak osoblja među kojima najviše nedostaje kustos. Budući da Muzej u toku godine posjete ljudi iz cijelog svijeta, a česte su i organizirane posjete s evropskih univerziteta, postoji ogromna potreba za tim kadrom.
Također, stalnu aktivnost predstavlja proces prikupljanja muzejske građe, što nove, što one koja je opljačkana iz Muzeja tokom rata. Među takvu spada i slikarski opus Božidara Jakca, a koji je autor 1973. u potpunosti poklonio ovoj ustanovi, i koji je djelimično vraćen, a djelimično čeka na “izručenje” iz Ambasade BiH u Beogradu.
Vratimo se opet na depresivne i kičaste prizore s početka, previdimo pojavnost i odajmo ih poštovanje koje zaslužuju. Nije mala stvar slaviti praznik države koje više nema u Muzeju ljudi kojih više nema. A vrijedi itekako, jer čak iako stavimo na stranu svu simboliku, značaj i emociju koju nam ta država i principi na kojima je stvorena izazivaju, ostane sjećanje na ljude koji su prije nego što su postali simboli bili od krvi i mesa i o kojima nam najbolje svjedoče upravo crteži Božidara Jakca.
Univerzalna ljudskost, patnja, vjera u ideal i nada uhvaćene u tim izrazima prevazilazi specifičnost historijskog trenutka i simbola koji su ga obilježili i služi kao bezvremeni spomen na ljudsku žrtvu u ime višeg cilja.
A za taj cilj se i vrijedilo boriti: Smrt fašizmu, sloboda narodu!
(avangarda.ba)