Onu o ratu devedesetih ispričane iz redova onih koji su bili na frontu. Onih koji su gledali kako im kolege ginu, kako se krv prolijeva sa svih strana, kako pravilo „naši“ i „vaši“ blijedi i kako ostaju tragovi na duši nakon svih razaranja koja čovjek može da proživi. Ali nije ovo bio samo intervju sa nekim od vojnika.
Bio je to onaj sa najvišim od njih. Kapetanom Velaga o tome kako je odlučio ostaviti sve, kako bi ispunio svoju dužnost. Branio narod. Ni ne sluteći da bi ga trebao najviše od sebe braniti.
Došla je u dugi hodnik i odlučila čekati. Dogovorenih 12 sati kako bi se sastali i razgovarali o temi predviđenoj za razgovor. Bilo je već 5 do 12 i hvatala ju je panika. Koliko će profesionalna moći biti? Hoće li uopšte?
Dok su je pitanja razdirala iznutra, pojavio se on. Visok, krupan muškarac u uniformi, sa kapom na glavi i imenom na reveru. Siniša.
• Dobar dan, gospođo Miserić, drago mi je da ste odlučili posjetiti nas.
– Dobar dan, kapetane Velaga.
Gledala je čovjeka u oči sa pogledom punim pitanja, mnogo većih od onoga što se moglo u trenutku izreći.
• Recite mi, zašto ste baš mene htjeli intervjuisati? (prekinuo je njene misli kapetan Velaga)
– Vi ste bili čovjek koji je prvi ustajao za obranu naroda i posljednji odlazio sa bojišta. Vjerujem da ste proživjeli mnogo, odrekli se mnogih stvari i izgubili mnogo toga.
• Istina, ali u ratu su svi gubili. Nije se baš mnogo moglo dobiti. Ja sam samo vršio svoju dužnost u Oružanim Snagama tada.
– Čovjek treba znati kada je vrijeme da svoje dužnosti vrši. Dodala je jedva čujno.
– Za početak, voljela bih Vas pitati, zašto ste se odlučili na odlazak na front? Nisu svi bili dovoljno hrabri, a reklo bi se ni dovoljno ludi da učine isto?
• Niti jednog trena nisam razmišljao o tome. Bio sam pripadnik Snaga tada, a osjećam se tako i danas, ovog posljednjeg dana na dužnosti, jednako kao što ću to biti i kada odem u penziju. Moje srce je uvijek kucalo za narod i njegovu obranu.
– Devedesete su ostavile traga na sve one koji su se zadesili na području Balkana u to vrijeme. Ljudi su ostajali bez kuća, članova porodice. Neki od njih ih nikada ponovo nisu ni pronašli. Koja je cijena vašeg odlaska bila?
U djeliću sekunde na njegovom licu se osjetio tračak sjete, prizvanog sjećanja i tek poneki pokušaj da se istom odupre. Duboko je uzdahnuo i rekao: „Svako nešto u životu žrtvuje. Srećom, to je sada dio prošlosti o kojoj nerado pričam“.
Shvativši da je pogodila u najtanji dio njegovog srca, pokušala je nastaviti.
– Zašto nerado, gospodine Velaga, Vaša porodica je ostala netaknuta, takoreći u tampon zoni , skrivena od problema i napada. Danas ste i ponosni otac dvojici sinova. Šta ste to izgubili?
Ljutito je odmahnuo glavom i rekao: „Ne bih zaista o tome. Izgubljeni snovi su prošlost. Nekada davno htio sam biti novinar, a potom pilot”.
– Zaista, šta vas je spriječilo da ne postanete? (Zainteresovano je nastavila)
• Usud me zaustavio. Nisam bio spreman na toliku dozu rizika, ali i slobode, jer novinari su svakodnevno ugroženi zbog svojih stavova, interpretacija i pitanja. Njima se brani ono što im je posao. Piloti pak vladaju nebom, ali onome ko ne zna vladati sobom ni na zemlji ne donose slobodu. Naprotiv, ograničavaju ga, dovodeći u pitanje i putnike aviona. Zato sam odustao od toga. Bilo je previše odgovornosti na meni, da sam poželio prosto da skinem teret sa sebe.
– Niste li se opteretili i odlaskom u vojsku? Pokušala je nastaviti dalje.
• Jesam, ali tako je moj otac htio. (Rekao je odrješito i potom posegnuo za upaljačem) Neće vam smetati ako zapalim?
– Ne, naprotiv. (U trenu je slagala, želeći što duže ostati u razgovoru sa njim)
Povukao je i potom izdahnuo gledajući prazno u daljinu. Nije ga pokušala pitati više ništa, ali on sam je nastavio.
• Otac je bio sam i odgajao mene i moju sestru. Ostali smo jako mali bez mame. Umrla je. Zato je nastojao lišiti me svake dodatne patnje i gubitaka. Nije htio da rizikujem, izvodim eksperimente sa slobodom i prirodom čovjeka i zato je rekao: „Pravila postoje da se poštuju“. Ja sam pak oduvijek mislio da se krše. I svjesno sam ih kršio kasnije. Ali o tome nekom drugom prilikom. –Rekao je nervozno i ugasio cigaretu izgorjelu do pola.
Jeste li imali još nekih pitanja, gospođo Miserić? Užurbano je upitao.
– Nisam, hvala Vam. Već smo zagazili u neformalni dio da možete slobodno da mi se obratite imenom. Sara.
Sara… uzdahnuo je. Lijepo ime. Podsjeća me na mladost i neke stare dane.
Otkucaji srca su joj postali brži, a disanje otežano. Knedla u grlu spriječila je ono najvažnije pitanje zbog kojeg je i došla, ali nije moglo izaći iz usta. Nije mogla pitati ništa. Pogled je naglo spustila dole i osjetila kako je napada panika. Uzela je čašu sa vodom i povukla veliki gutljaj.
• Jeste li dobro, Saro? Rekao je i približio joj se.
– Da, da jesam… (odgovorila je jedva čujno i pomjerila se dublje u stolicu kako je slučajno ne bi dodirnuo)
Hvala vam na izdvojenom vremenu, sada stvarno moram poći. Rekla je i ustala da pozdravi Sinišu.
• Što se mene tiče, ne morate, ja ionako imam čitav dan pred sobom, a ujedno je i posljednji. Ako želite razgovarati o novinarstvu i snovima, rado bih govorio na tu temu. Naravno, bez diktafona. (Nasmijao se i pogledao je očima punih sličnosti. Vidjela je sebe u tim očima. Tražila je prepoznavanje. Bilo kakav znak. Ali shvativši koliko je blizu vatre, odlučila se ipak ne opržiti. Barem ne ovaj put)
– Hvala na prijedlogu, ali ipak ne mogu ostati duže. Drago mi je da sam Vas upoznala. Ovaj intervju sam čekala već tako dugo. Doviđenja, gospodine Velaga.
Doviđenja, Saro.
Uhvatila je kvaku od vrata, kada je konačno skupila snage i okrenula se rekavši.
– Siniša, želim nešto da Vam ostavim da pročitate, sada kada ćete već imati vremena.
• Donijeli ste mi neki svoj tekst, nasmijano je upitao?
– Da, riječ je o najvažnijem tekstu ikada. Nagrađenom još prije 15 godina. Tada sam bila poznata pod djevojačkim prezimenom.
• Rado bih ga pročitao.
Dok je zavlačila ruku u torbu vadeći fasciklu, pogledala je ovog čovjeka još jednom tražeći dubinu svoje prošlosti u njegovim očima, a onda je drhtavim glasom rekla: „Izvolite i doviđenja“.
Istrčala je iz kancelarije, ne ostavljajući prostora da se išta dodatno kaže, ali ostavljajući ga kao oca da nakon zakašnjelih 35 godina čita djelo njegove ćerke koju je ostavio ne znajući je. Bio je to tekst „Ničija djeca“ sa njenim prezimenom kojeg se nikada nije odrekla. Velaga. Nikada je nije priznao, nikada potražio, a sada kada je konačno sreo možda je u njenim očima prepoznao sebe, ali prekasno. Otac je uloga koja se ne igra dva puta u životu. Zavjese su spuštene.
NAPOMENA: Ovaj tekst nalazi se na sajtu Amazonke u takmičarskom dijelu. Ukoliko Vam se tekst dopao, podržite ovu mladu i kreativnu spisateljicu tako što ćete tekst lajkovati na ovoj adresi. Smatramo da Sarini tekstovi zaslužuju da se čitaju u daleko većem broju, jer je ona izvrsna spisateljica i divan čovjek prije svega.
(mreza mira)