Čovjek i njegov zavičaj (8.dio/završni)
(„Bosna je zavičajna zajednica, zbog toga je vole svi Bosanci“)
- ZAVIČAJNOST I OSOBNE VJERSKE VRIJEDNOSTI
Iz svakodnevnog događanja znamo, svi smo to iskusili, da se čovjek najljepše izražava na svom jeziku i u svojoj okolini, pa i sav vjerski život najugodnije vrši u svom zavičaju. Ne čudi nimalo činjenica da se, baš u ovo vrijeme, djeca nose krstiti u tek oslobođene hrvatske gradove.
U zavičaju vjerski život se uklapa u već postojeće, sigurno, proživljeno – ugodno, pobožno uvažavajuće. Dok u tuđem zavičaju osoba osjeća drugačiji naglasak, drugačiji govor, drugačiju pjesmu, drugačije držanje pod molitvom; sve skupa to mu izgleda strano i ne može izazvati ono pobožno osjećanje pri molitvi koje je imao u svom zavičaju.
Čudno je nastojanje nekih, nije ih mali broj, vjerskih i nacionalnih ljudi koji misle da mogu premještanjem ljudi (humanim preseljenjem) podići neku kvalitetu (u ovom slučaju religioznost i natalitet) nekog kraja tako da tamo dovedu (silom) ljude iz Bosne. Zar ne znaju da će ti Bosanci Hrvati morati promijeniti zavičajnost, a time izgubiti one kvalitete zbog kojih ih se tu dovelo.
Što rade misionari po Evropi među našim radnicima?
Zašto se osnivaju zavičajni klubovi u inozemstvu?
Oni donose radnicima djelić zavičajnosti, barem u molitvi i u okupljanju, to mnogo znači tim ljudima.
Svaka ljudska vrijednost, koja proizlazi iz vjere (moral, poštenje, radinost, iskrenost, vjernost, zajedništvo, autoritet i sl.), utemeljena je na zavičajnom poimanju. Opće vrijednosti nisu učinkovite dok ne postanu osobne, zavičajne. Te vrijednosti su onda oslonac osobnog stajališta. Jedanput poosobljena istina, ma kako bilo potrebno, vrlo teško može dobiti drugi oblik osim zavičajnog.
Primjer pjevanja je najprimjetljiviji. Samo svoju zavičajnu melodioznost čovjek može doživljavati punim srcem, pjevati punim glasom, izraziti tjelesnim držanjem i dostatnim vremenskim trajanjem (bez dosade). Strana melodioznost, ma kako znanstveno uređena, nikad ne može ganuti osjećaj kao domaća. Iste su zakonitosti i na drugim područjima, pogotovo one koje su već ušle u podsvijest i navike, a većina kulturnih izražaja je već u podsvijesti.
Svi vjerski obredi (izvanjska svjedočenja osobne vjere) su tipično i dosljedno u kulturnom zavičajnom obliku, iako se pomalo mijenja civilizacijska tehnika (odijela, auta, pića, pjesma…). Pjevati s dlanom iza uha je oznaka točno određenih krajeva i ljudi, ne može to svatko. „Nije svačije ispod sela pjevati“ ni u kojem području življenja.
„Obred kućnog redanja misara“ je izraz koji je nastao na točno određenim mjestima, u točno određenim okolnostima: spremanje za pohod crkvi, jelo za tu zgodu, odjeća, društvo, pjesma, šale, priče: pa i put kojim se ide, „rastanci“ gdje se dočikalo, a na povratku opraštalo (uz kolo i šargiju), „pokloni“, koji su točno bili određeni za svaki put (mjesto odakle se ugleda crkva) – jest jedan primjer, a ima ih mnogo, što znači zavičajna osobna vjera i koliki je udio osobne vjere u zavičajnosti, kao i udio zavičajnosti u osobnoj vjeri. Nije to bilo samo: otići u crkvu i vratiti se iz crkve! Jedno bez drugoga ne može, zdravo, postojati.
Skladan razvoj zavičajnosti (tema je veoma opsežna pa samo jedna napomena) ne može se dogoditi, ako osoba nema svoju zavičajnost. U pedagogiji ( nauka o razvoju osobe, odgoju) gornja istina je višestruko dokazana. I sama neučinkovita zavičajnost daje životu nedonošćad.
Ova tvrdnja se najviše odnosi na odgoj vrijednosti u osobi. Kulturni i civilizacijski razvoj se nekako oblikuje, pa i sa stranim elementima, ali osobne vrijednosti ostaju neoblikovane. Danas je to vrlo teški teret za mladež, koji im nitko ne pomaže nositi. Zbog toga oni odbacuju kompletno zavičajnost kao vrijednost: ne vide mu unutarnje vrijednosti, a kultura i civilizacija tuđih zavičajnosti (njemačke, zagrebačke i sl.) su oslikane lijepim bojama i oni se za njih „lijepe“ Da je to zapravo njihova duhovna smrt i put bez cilja, ali i bez povratka, to oni ne mogu znati.
Odgojni proces, kao roditeljska briga i djelatnost, su toliko teški da se roditelji ne usuđuju odgajati dijete drugačije, nego li to mjesna zavičajnost omogućava. Razumljivo je da je odgoj u vlastitoj zavičajnosti stvar jednostavnog rasta u sredini gdje su rođeni i na što su naviknuti i osjećajno doživljeni prvo roditelji, a onda postupno i djeca. Odgajati djecu bez zavičajnosti isto je što i praviti kip bez ikakvog oblika.
Porodični život, religiozna vrijednost, satkan je, unutar te prirodne zajednice, od toliko zavičajnih elemenata da se može jednostavno reći da gubitkom zavičajnosti nestaje zdravog stanja porodice.
Kako se osjeća otac porodice ocem, ako ga dijete hrani, noseći plastične vrećice iz Caritasa?
Kako je majčinom srcu kad svom djetetu ne može pružiti ništa, a susjed joj mazi djecu dajući im čokolade i slatkiše? Njima ostaje nijemi plač duha i gorki grč srca.
Kako da bude otac on koji manje od djeteta zna o zavičaju u koji je došao: tko će koga voditi kroz život. Kakvo osobno zadovoljstvo može imati roditelj ako mu dijete u novom okolišu proživljava stvarnosti kojih su se stidili u svom zavičaju: tko je tu lud, a tko pametan. Prema čemu da roditelj upravlja svoje dijete, kad ništa ne razumije i ne doživljava kao svoje oko sebe: ni pjesme ni zabave ni jela ni pila, ni molitve ni običaja, ni javnosti ni privatnosti, ništa od onoga što on smatra svojim.
Bez domaće zavičajnosti ne može se biti „zdravim“ roditeljem; nema ispunjenja života vrijednostima, radostima i zadovoljstvima, koja je sanjao u mladosti, za koja se spremao s kojima se ponosio. I nije onda nikakvo čudo da mnogi roditelji nisu sposobni na novim mjestima stanovanja, ispuniti svoje i željene i potrebne utjecaje na svoju djecu: djecu odgaja ulica u novom zavičaju.
Rezultate takvih odgoja, koji su posljedica preseljavanja iza II.svjetskog rata, osjećamo i sada u ovom ratu.
Doživljaj bližnjega, pa onda i odnos prema njemu, posve su različiti u zavičaju i izvan zavičaja. U zavičaju je poznanstvo s bližnjim bilo „urođeno“, prisutno; kulturno, civilizacijski i moralno uhodano, a izvan zavičaja ne postoji ni ono najosnovnije znanje potrebno za međusobnu komunikaciju. Kolika je to razlika u vladanju ne treba ni spominjati, ali se ne smijemo ni čuditi „hladnoći“ odnosa u novom kraju pribivanja.
Autoriteti (ugled) potrebni za normalan i miran život u zavičaju su oduvijek poredani po njihovoj vrijednosti i učinkovitosti u životu. Klasični red bio je: Bog (uvažavanje zakonitosti iz prirode i iz naučenosti), mudriji (stariji), stručniji (bolji majstor), marljiviji (aktivniji), povezaniji (komunikativniji) itd. Bez zavičajnosti nije moguće imati ovaj potrebni niz autoriteta. Bez mogućnosti korištenja ugledanja u autoritet na određenom području, osoba gubi objektivnost u postojanju. Ugleda se u prvoprisutni primjer i pravi sebi niz autoriteta, koji su vrlo upitni kao mogućnost zdravog življenja. Baš u ovo vrijeme iznenađeni smo pojavama pljačke, paljenja i sl., što, u zavičaju, nije moglo stvoriti autoritet.
ZAKLJUČAK
Iz uvoda u ovo raščlanjivanje (analizu) pojma zavičaja i zavičajnosti vidi se potreba razmišljanja i osobnog zauzimanja stajališta radi budućnosti koja se na ovom području, zaista, temelji na prošlosti.
Vrijednost zavičaja i zavičajnosti je za mnoge osobe od presudnog značenja, bez svog zavičaja neće imati niti svog osobnog života.
Mnogostruka isprepletenost elemenata zavičaja je toliko vezana za određeni prostor i njegovu vrijednost, kulturu i civiliziranost, da se ne može na drugom mjestu s drugim vrijednostima, kulturom i civilizacijom ponoviti.
Obrađeni elementi, u ovom razmatranju, nisu stvarnost u zraku, nego stvarnost u krvi i svijesti svakog pojedinca: s njima i o njima može pravilno razmišljati i o njima dosljedno odlučivati samo ona ljudska osoba kojoj pripadaju. To je sveto prirodno pravo ljudske osobe.
Sveukupnost zavičajnosti (svijest, znanje i doživljenost) sadrži ljudsku određenu osobnost: uništiti pojedincu zavičajnost znači uništiti ljudsku osobu, ili je barem neizlječivo raniti.
Naša hrvatsko-bosanska zavičajnost već je dosta osakaćena i mnogi Hrvati u Bosni su na životnom „ledu“ – sklisko im je!
Zbog takve osakaćene zavičajnosti, te javno nepriznate i nebranjene, čak namjerno uništavane, s tugom primjećujemo:
OPĆU NESIGURNOST, što, kuda, kamo, kad i gdje raditi sa svojim životom?
Ima li život ikakvu budućnost?
Političari nas ne vode nikud! Ni naša zavičajnost, ni naša budućnost, ne predstavljaju im nikakvu vrijednost.
Osobna proživljavanja su još gora:
- omladina nema putokaza u život (nema vrijednosti, kulture i civilizacije svog kraja).
- nitko nema osobnu sigurnost, nije svoj na svome.
- nema materijala za bilo kakvu budućnost, sve je u zraku.
- nema osjećaja zajedništva ni sa kim – uokolo su stranci.
- život bez tradicije, samo u sadašnjim elementima, što je odviše plitko za normalan život.
- nema životne snage u osobama, upravo zbog svih ovih stanja duha i tijela.
Ovakvo stanje stvari u narodu trebalo bi zabrinuti sve javne radnike, a naročito političare, ali…
POGOVOR
Svjestan činjenice da se zavičaj potpuno doživljava samo na licu mjesta i da je jedini potpuni izričaj zavičajnosti u ushićenju, vjerujem da će ovaj pokušaj tumačenja zavičaja biti toliko „blijed“ da će se jedva moći pročitati.
Znam i to da je zavičajnost, kako je to u tekstu spomenuto, u mnogim mjestima više ili manje uništena ili ozbiljno ranjena, te da ima sve više pojava kozmopolitizma (bezzavičajnosti) kod pojedinaca – doživljavanje zavičajnosti postalo je nešto „bez čega se može i mora“. Ipak, ako se želimo liječiti od bolesnog duha komunizma (proleterstva), a isto tako izbjeći „moderni“ život potpune oslobođenosti od svake obaveze prema bilo komu i bilo čemu (individualni ultraliberalizam), moramo se suočiti sa ulogom zavičajnosti u normalnom ljudskom životu. Zbog toga je ovo napisano.
Površnost sadašnjeg življenja: što zbog rata i velikih preseljenja, što zbog nerazumne uporabe osobne slobode, daje svoje rezultate. Krajnje posljedice ovakvog življenja su takve da je razložno pitanje: isplati li se ovako živjeti? Ne treba onda čuditi da se javno čuje glas, ozbiljnog autoriteta današnjice, da mi živimo u civilizaciji umiranja ljudskog roda. Ova pojava je dotaknuta sa nekoliko riječi u gornjem tekstu, u govoru o civiliziranosti zavičaja, duhovnoj i materijalnoj.
S dostatnim razlogom, u tvrdom zaključku, smije se reći: „Život bez dostatne zdrave zavičajnosti se ne isplati!“
Nažalost naroda ne postoje ni knjige ni ozbiljna nastojanja javnosti, znanosti i politike, da se pomogne obnova zdravog življenja. Unatrag stotinjak godina na narod se gleda samo kao na puk, raju, podanike, radnike s kojima treba upravljati, koje treba iskorištavati. Osiguravati dostatne mogućnosti zdravog življenja, nije upraviteljima ni na kraj pameti. Ne treba se tomu previše čuditi, jer i novopečeni bogatuni i upravljači u svojim računima za budućnost trebaju jeftinu radnu snagu, nesvjesnog čovjeka o dostojanstvu življenja, pa sigurno neće uložiti ni trunku ni pameti ni novca u popravljanju svega onoga što je samo komunizam uništio u narodu. Uostalom prestale su sve kritike komunizma, koje su bile toliko prisutne u javnosti, onda kad ga je trebalo rušiti. Sada mogu stajati sva ona zla koja je komunizam donio, jer dobro će doći i „ovima“ da lakše upravljaju ljudima.
U svemu ovom najpraktičniji i najstvarniji put ka zdravlju življenja nalazi se u pojmovima i stvarnostima zavičaja i zavičajnosti. Neka ovaj tekst bude prilog obnovi zdravog življenja u našim zavičajnim krajevima, na koje se vraćamo ili ćemo se uskoro vratiti.
Tekst pretipkan iz rukopisa: Fra Zvonko Baković, Čovjek i njegov zavičaj, Jajce, siječnja 1997. (za Jajce-online odabrao i pripremio Zoran Ljubičić)
The post Zoran Ljubičić: Čovjek i njegov zavičaj (8.dio/završni) appeared first on Jajce-Online.