(„Bosna je zavičajna zajednica, zbog toga je vole svi Bosanci“)
- CIVILIZACIJA
Danas zasigurno najvrući elemenat zavičajnosti.
Čitav svijet, pa i svaki pojedinac, u ovom vremenu, a pogotovo u ratu, ima najvažniju svjesnu ili nesvjesnu, željenu ili prisilnu želju imati ŽIVOT DOSTOJAN ČOVJEKA, na tehničkoj razini življenja, u svom kraju, u svojoj zavičajnosti. Ovaj čas nije važno zbog čega je to tako, pa se o tom ne govori.
Ta želja je toliko uzdignuta, u svojoj cijeni, kao standard, da je postala glavna sila koja osobu gura u sve moguće pokuse, često i vrlo pogibeljne. Postići svoj željeni i ciljani standard, pod svaku cijenu, postalo je glavno pravilo životnog nastojanja. Odbaciti sve što tomu pravilu smeta, oca i majku, brata i sestru, pa i Boga i domovinu i zavičaj, nije, za one koji su zahvaćeni ovom idejom, nikakav problem. „Ubijati“ i sebe i svoju djecu (i onu nerođenu), a pogotovo one koji smetaju, pa bio to punac ili svekrva, pa čak i majka i otac jest, za njih, normalan hod prema uspjehu u standardizaciji života.
Civiliziranost zavičaja znači uporaba svih mogućih tehnika i tehničkih pomagala (aparata), koje kompletni život čine uspješnijim.
O materijalnoj tehnici: aparatima svih vrsta, od domaćinskih (namještaj u kući) do svemirskih (raketa-aviona), mislim da ne treba govoriti, jer svi, od malog djeteta do najstarijeg člana zavičaja, imamo želju i težnju uporabiti sve što nam stoji na raspolaganju. Kakav je utjecaj te želje na osobni razvoj i život, ne spada u ovu temu.
Govoriti pak o duhovnoj tehnici zavičajnosti, čini se, veoma je potrebno.
Tehnika duha, kojom operira zavičaj, daje životne vrednote civilizaciji!
Pošto materijalna strana civilizacije brže napreduje i dobija sve veće priznanje u javnosti, prečesto se događa da ona zauzima mjesto ispred duhovne tehnike, tako da duh biva potisnut, dokinut, umrtvljen, te zavičajnost izgubi nutarnju duhovnu dimenziju i sve se svede na čisti materijalizam, a on nije sposoban voditi život. Tako dolazi do smrti duhovnog života u zajednici zavičaja, a onda se sve raspada u nekompletne dijelove življenja, koji nisu sposobni održavati stabilnost (kontinuitet) života. Ovu nesretnu kombinaciju života, današnji ljudi pokušavaju rješavati dizanjem materijalnog standarda življenja, ali to je samo nadolijevanje ulja na vatru.
Ovaj proces najčešće se događa kod mlađih preseljenika ili kod gastarbajtera, a uskoro bi mogao zahvatiti i prognanike.
Duhovna civiliziranost zavičajnosti označava uporabu duhovnih tvorevina, na područjima raznih životnih vrijednosti. Tako svaka zavičajnost ima već sklopljen aparat koji djeluje uhodano, uobičajeno. Samo taj duhovni aparat (tehnika) ponašanja proizvodi životnu vrijednost na zavičajno kulturni način. Svaki drugi način je štetan životu!
Bogatstvo duhovne tehnike označava bogatstvo osobne i zajedničke sposobnosti ostvariti potrebne vrijednosti koje život traži. Naprotiv, siromaštvo duhovne tehnike čini život slabim, nejakim da ostvari ono što je potrebno za normalan život. Ovo stanje siromaštva je danas vrlo vidljivo. Materijalna tehnika je na zavidnoj visini, nikad u povijesti ljudskog roda nije bila na tako visokom nivou, ali je zato duhovna tehnika zapuštena i oslabljena i to do tolike nizine da već ne može voditi život. Tomu smo svi svjedoci.
Postoji još nešto malo tehnike duha koja se izražava riječju lijepog vladanja (bonton), ali je to tako slabo da nema skoro nikakvog utjecaja na život; k tomu to vladanje je toliko poosobljeno i samovoljno, da nema ni opću uporabnu snagu. Svatko sam sebi određuje što je lijepo, što se pristoji, a što ne. Svatko daje sebi sam mjeru vladanja i posve samovoljno upotrebljava sve oblike izražavanja, kao da je to njegova osobna stvar, a ne zajednički oblik vladanja.
Ni tu nije kraj slabom stanju uporabe duhovne zavičajne civiliziranosti.
Treba, naime, staviti na jako vidljivo mjesto činjenicu da su ljudi sklopili aparate za uništavanje duhovne civiliziranosti, isto onako kako su sklopili aparate u materijalnoj zavičajnoj civiliziranosti za uništavanje drugih materijalnih civilizacija: govorim o svim vrstama oružja i oruđa, kojima se vodi rat, a čemu smo, upravo sada, živi svjedoci. Kao što se može, a u ratu i događa, uništiti sva materijalna civilizacija oružjem (aparatima), tako se može, a upravo nam se i to događa, uništiti i duhovnu civiliziranost zavičajnosti, doduše, drugom vrstom oružja (aparata). Ova pojava je davno počela, u današnjem obliku, negdje sa Francuskom revolucijom, a bila je i prije u drugom obliku i vječno traje, ali nikad ovako pogubno kao danas, zbog sve moćnijih sredstava materijalne civilizacije.
Kod nas je, to se može lako i točno ustanoviti, uništavanje duhovne civilizacije najsnažnije djelovalo za vrijeme komunizma. Ni danas taj proces nije zaustavljen, naprotiv, na drugi način i drugim aparatima to se nastavlja. Duhovna civiliziranost zavičajnosti se, jednostavno, ima zanemariti, zaboraviti, ne uvažavati. Kao posljedica, i to je vidljivo, opća nesigurnost, izgubljenost, neučinkovitost… Život je na svim područjima, vezanim za duh, u rasulu.
Da ove „optužbe“ ne bi ostale nedokazane lako je iznijeti na vidjelo činjenice, koje su svakom i vidljive i jasne.
U svim zavičajnostima svijeta postojala je aparatura za upravljanje zajednicom i pojedincima: autoritet. On je danas nepoznanica. Nekoć je to bio živi primjer, izrečena mudrost i doživljena dobrota. Danas nema o tom ni pojma. Danas službu upravljanja pojedinaca i zajednica ima zakon, policija, palica ili zatvor. Usporediti upravljanje autoritetom i silom zakona isto je što uspoređivati ljubav i strah. Autoritet je upravljao ljubavlju, a zakon strahom. To je svakom jasno. Koliko je samo zbog ovog razloga život plići, hladniji, materijalniji, na nižoj razini, uostalom manje vrijednosti to svi doživljavamo.
Najopćenitija oznaka zdrave, dobre zavičajnosti je, kod nas, izražena riječju POŠTENJE. To je značilo da se redovito postupalo po pravilima koja se smatraju dobrim, moralno i materijalno. To poštenje je bilo stabilni način svake ophodnje (komunikacije). Pod tim pojmom se podrazumijevalo uvažavanje religioznih i prirodnih kreposti pravednosti, istinitosti i vjernosti. Bili su to vjerski i duhovni sklopovi (aparati) s kojim se općilo na zadovoljavajući način. Bilo je to dovoljno jasno, snažno i opće priznato za potrebe normalnog življenja.
Danas, izuzev poštene, tihe i povučene iznimke, pojedinca, to više ni za koga ne vrijedi. Onečišćeni duh zajedništva uništio je to životno blago, a stvorio nove aparet za opću komunikaciju.
Pravednost je onemogućena: silom prilika, MORA se, ako želiš biti živ, davati nekima ono što im nikako ne pripada, dok drugima moraš oduzimati ono što je posve njihovo. Nema smisla navoditi primjere, ima ih previše!
Istinitost je samo za naivne: istina je postala ono što je od koristi najnevrijednijim jedinkama društva. Biti istinit znači samo izložiti se svim pogibeljima. Laž, pretvaranje, glumljenje, snalaženje, sve po potrebi, to su današnji javni „duhovni“ aparati s kojim se posluje i vodi život. „Kći uči majku kako se rađaju djeca…!“ „Sin uči oca kako se troše novci!“ – a sam ih, niti zna, niti može zaraditi – blago životu!
Vjernost (stabilnost u osobnom izražavanju) je znak ludosti!
Ne postoji ni zajednička ni pojedinačna vrijednost, izraz osobnosti ili bilo što, što u čovjeku treba biti stalno. Sve se mora mijenjati iz časa u čas. Niti od ljubavi ne traži se više da bude vjerna, nego na probu: dok ima, ima, kad nema…
Ovako stvoreno, namjerno stvoreno, stanje pogoduje samo političarima određenog tipa. To je započelo njihovom voljom i nakanom, pa i danas traje…
Najjača unutarnja osobna sposobnost, u našoj zavičajnosti, bila je samozatajnost u ljubavi. Što je tko volio, ljubio, tomu se u životu podređivao u stvaranju korisnosti. Jednostavno: htjelo se po svom srcu biti na korist i sreću svojoj ljubavi. Bilo je to predanje do zadnjih granica postojanja – čitav život i vremenski i sadržajno trošen je za svoju ljubav.
Danas se o tome javno ne može ni govoriti! Bilo bi to pretjerano, nitko u to ne vjeruje.
Ni majka to ne smije reći za svoje dijete, a dijete za majku samo do druge, treće godine, više ne.
Mašinerija sebičnosti izgradila je jake aparate svakoga Ja, da više ne postoji Ti. O nekakvom Vi (autoritetu) nema ni govora!
…..
Proces mijenjanja civiliziranosti i materijalne i duhovne uvijek traje, kao i život koji ona nosi, ali ta pojava se treba događati pod utjecajem POTREBE KOJU TRAŽI ŽIVOT, a ne samovoljom, odlukom, potrebom ili željom bilo kojeg pojedinca, naročito ne vladara, političara.
Taj proces, isto tako, mora biti oprezno izveden: dva su načina kako se to može uraditi; oba teška i pogibeljna, ali ako je životna potreba velika, onda se treba čestito potruditi pa to s uspjehom učiniti.
Prvi način je AKULTURACIJA (obogaćivanje) vlastite zavičajnosti onim vrednotama, kulturom i civilizacijskim aparatom, kako i koliko to traži životna potreba, a ne pretjerivanje (luksuz), kako je to, danas, najčešće slučaj.
Osoba treba zadržati svoju zavičajnost u potpunosti pod kontrolom: biti ono što jest, a samo onaj dio (određena vrijednost) tuđe zavičajnosti, koji je potreban za normalno življenje, unosi u sebe, posvaja, da zadovolji potrebi. Uz vrijednost će unijeti u sebe i kulturni izraz te vrijednosti, pa i civilizacijski aparat da bi nova vrijednost mogla biti životvorna. Svoju zavičajnost može i smije samo toliko promijeniti koliko je potrebno da novi dio zavičajnosti imadne dovoljno mjesta, snage i vremena da može biti djelotvoran.
Drugi način je INKULTURACIJA. Mnogo teži i nesigurniji put za mijenjanje zavičajnosti. Osoba se mora odreći svoje zavičajnosti potpuno, što je jednostavno smrt za dosadašnji život, uništenje svih svojih materijalnih i duhovnih stvarnosti od kojih se živjelo, te svjesno i hotimično utopiti se u tuđu zavičajnost, koju niti zna, niti ima u svojoj svijesti. Ovaj proces inkulturacije veoma rijetko uspije. Niti to onaj koji ulazi u tuđu kulturu (inkulturant) može kako treba učiniti, niti mu tuđa zavičajnost može postati vlastita – te tako uvijek ostaje stranac i tuđin, koji niti zna niti može biti kao domaći čovjek.
Oba ova procesa MORAJU biti dragovoljna, željena i smjerom prema životu učinjena. Na našu žalost to se vrlo rijetko događa: nečija tuđa odluka prisili čovjeka da mora mijenjati svoju zavičajnost, posve ili djelomično, a onda nastaju strašni problemi, prave osobne tragedije, ubijanja sebe i svojih elemenata življenja: treba prestati biti ono što jesi i što ti daruje život, a uvažiti ono što ti život čini neugodnim, nesigurnim, okrnjenim, tuđim… Ova pojava nam je danas toliko prisutna da stoji pitanje hoćemo li izmoći sačuvati „goli“ život. Odnos duha (religija + kultura) i tehnike (civilizacija) u osobnom življenju, je takav da ako život želi ići normalnim zdravim tokom, MORA biti pravilno poredan: duh je uvijek vrijedniji nego tehnika i ništa se ne smije učiniti zlo duhu, da bi koristilo tehnici. Nažalost, danas se na ovo pravilo nimalo ne pazi ni u pojedinačnim životima, niti u životu zavičajnih grupa.
Tekst pretipkan iz rukopisa: Fra Zvonko Baković, Čovjek i njegov zavičaj, Jajce, siječnja 1997. (za Jajce-online odabrao i pripremio Zoran Ljubičić)
The post Čovjek i njegov zavičaj (4.dio) appeared first on Jajce-Online.