Prije nego bilo šta kažem o svome životnom putu želim istaći sljedeće: “Hvala Vam što ste me posjetili i dali mi priliku da govorim za TV 5 u emisiji “REZIME”. Ja sebe vidim kao jedan mali kamenčić ili dio jedne male cigle u ogromnom bedemu-zida sačinjenom od naših plemenitih Bošnjaka predvođenim našim muderrisima, a posebno predvođeni imamima koji su na ovoj najvećoj vjetrometini čuvali i očuvali našu uzvišenu vjeru Islam i našu bošnjačku tradiciju.
U posljednjih stotinu i dvadeset godina ovdje su vjetrovi i s jedne i sa druge strane gotovo uvijek puhali sa željom da zatru i tragove našeg življenja na ovim prostorima. Hvala Uzvišenom Allahu, dž.š., mi smo uspjeli ovdje u ovoj Bosni ponositoj opstati i ostati na svojoj zemlji i u svojoj vjeri Dini-Islamu.
Kako biste opisali uslove i prilike u kojima ste odrasli. Mjesto gdje ste rođeni i kakvo je bilo vase djetinjstvo?
Rođen sam 1. oktobra 1945. godine u Nedjeljištima, zaseok Bećirovići općina Vlasenica srez Tuzla. Moji plemeniti roditelji su Ibrahim-Ibro-hodža, koji je bio imam i muallim i Hurija – hanuma rođena Kuljančić iz susjednog sela Šadići, zaseok Dragaši.
Bio sam peto dijete, a drugi sin svojih roditelja. Moje sestre Habiba, Džemaila i Naza, te brat Nezir koji su rođeni prije mene rahmetli majka ih je rađala u razmaku od po četiri I pol godine, te je moja najstarija sestra Habiba imala devetnaest godina i bila za udaju kada sam se ja rodio.
Nakon mene majka je rodila još jednog sina kome su dali ime majkinog oca Šaban. Iako je moj stariji brat rahmetli Nezir bio prvo muško dijete mojih roditelja nije bio umažen, nego sam ja za ono vrijeme bio i previše umažen, od svojih roditelja i od amidže Muhameda i amidžinice Naze s kojima su moji roditelji živjeli u zajednici.
Moj otac je imao pet braće, te su se najprije podijelili tako što su po dva brata bili u jednom domaćinstvu. Tako je moj babo s bratom Muhamedom živio u zajednici i kada smo se mi, njihova djeca bili po svijetu već razišli. Iako je u vrijeme moga djetinjstva i odrastanja u BiH još vladalo siromaštvo, u mome zaseoku većina domaćinstava su dobro živjeli, izuzev dvije udovice koje su imale žensku djecu dok im se nisu poudale, ali se ni one nisu patile zahvaljujući darežljivim konama koje su ih nesebično pomagale.
Želim napomenuti da se tada puno i radilo. Poljoprivreda, stočarstvo i voćarstvo glavni izvori prihoda su bili.
Da li se sjećate Vaših školskih i mektebskih dana?
Škola i mekteb bili su u mom rodnom mjestu. Mekteb je bio u našoj kući. Moj babo je bio imam i muallim u mektebu našega sela do 1941. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata sve kuće, pa tako i mekteb je srušen. Po povratku iz muhadžirluka moj babo i amidža su izgradili jednu veliku kuću u kojoj je jedna velika prostorija služila za obavljanje noćnih namaza u džemat, (akšam, jacija i sabah) i mektebsku nastavu, jer tadašnja socijalističko-komunistička vlast nije dala obnoviti mekteb.
U istoj kući, u zimskom periodu, nekoliko godina je održavan i analfabetski tečaj koji je vodio moj babo. Pošto su tada mektebi i mektebska nastava bili zabranjeni Ibro-hodža, (kako su ga džematlije zvale), optužen je da je svojim radom opasan za državu i društvo, a tužio ga je milicioner Ljubo Stanišić iz zaseoka.
Na osnovu optužnice trebao je odrobijati dugi niz godina, a možda i glavom platiti, ali ga je spasio šef tadašnje prosvjete u općini Vlasenica po prezimenu Tihić, koji je kao svjedok odbrane Sudu predočio veliki broj svjedodžbi o završenom tečaju koji je vodio Ibro, a potpisali Ibro i taj Tihić. Djeca iz naših Bećirovića, zatim iz Šiljkovića, Korkutovića, Hajdarevića i Čamdžića, su ranim jutrom (u zimskom periodu) dolazila na mektebsku nastavu.
Vrlo često je milicija kako se tada policija zvala, dolazila pred našu kuću i kada djeca izlaze iz kuće, koja je služila za mekteb, milicija ih prebroji i zabilježi u svoje teftere. Milicioneri nisu uvijek bili isti, ali je najviše dolazio spomenuti Ljubo Stanišić čija je kuća od naše udaljena nekih dvadesetak minuta. Zatim je uslijedila optužba i da nije bio u istoj kući i analfabetski tečaj koji je uspješno vodio babo Ibro, robijanja mu ne bi manjkalo.
Na kraju, babo Ibro-hodža je oslobođen svih optužbi, a održavanje tečaja je bio razlog njegovog oslobađanja, te je kasnije mogao nesmetano raditi sve imamske i muallimske poslove. Pošto je mekteb bio u našoj kući, a ja muallimovo dijete prije polaska u školu uz brata i sestru koji su učili u sufari i ja sam već učio u Kur'anu.
Koliko su ovo bila teška vremena za organizovanje vjerskog života citiraću našeg istaknutog muderrisa hafiza Kamil ef. Silajdžića koji u jednom intervju je rekao: „U Ulema medžlis sam se zaposlio 1948. Godine. Bili su to, posebno za Bosnu, teški dani u svakom pogledu. Komunistička vlast je planirala postepeno gašenje vjerskog života, pa s tim ciljem nisu davane dozvole za gradnju džamija. Mladi imami su hodali bez posla. Džematlije sam upućivao kako da formulišu zahtjev za izgradnju džamije, kome da se obrate itd. Svršenicima sam davao obavještenja koji džemati traže imama. Zbog toga sam bio prekoravan id pretpostavljenih, pa sam čak jedno vrijeme bio i otpušten s posla.“
Iako sam kako rekoh bio umažen, rado sam pomagao ostaloj kućnoj čeljadi u svim poslovima koje sam mogao i umio raditi, ali sam najviše bio uz oca koji je pored imamskih i muallimskih poslova znao napraviti svo potrebno rahtilo kao što su grablje, vile, drvenu lopatu, i sve vrste štila za poljske i kućne poslove. Izrađivao je to, i našem zaseoku i kao kućni majstor bio je na usluzi.
Uspješno je pravio prelome i iščašenje kosti kod insana i hajvana, ali na žalost to od njega niti sam ja a ni druga braća primili. U ovom kazivanju želim reći da je sve ovo moj rahmetli babo radio bez ikakve plaće i bez socijalnog osiguranja, a radio je dok god je zdravstveno bio sposoban da radi. Za šerijatska vjenčanja i obavljanje dženaza ljudi su mu davali hedije koje je od imućnijih uzimao a od siromašnijih nije.
Jeste li prije stalnog zaposlenja obavljali imamsku ramazansku praksu i u kakvom sjećanju su vam ostali ramazanski dani?
Jesam. Bio sam tri ramazana kao teravih imam. Prve teravije i ostale ramazanske aktivnosti obavljao sam u mojim Bećirovićima i tu je bilo najlakše, ali nije i najljepše. Tu sam bio u svojoj kući i sve vjerske aktivnosti smo obavljali u spomenutoj kući koja je služila za mekteb.
Drugu imamsku ramazansku praksu imao sam u selu Kolarevići blizu Vlasenice. Ovo selo je jedno malo selo, ali su u njemu bili ljudi dobro stojeći, Još tada živjeli su pravim gradskim životom, sa prilično velikim i dobro uređenim kućama tako da smo teravih namaze mogli obavljati gotovo u svakoj kući ovoga sela. Bili su veoma aktivni kada su u pitanju obavljanje namaza i drugih vjerskih sadržaja.
Trećeg ramazana boravio sam u Pješivcu zvanom pod gredom gdje su džemat činila dva zaseoka koji su vrlo blizu. Taj ramazan je bio u zimskom periodu, ali te godine u Hercegovini nije bilo neke posebne hladnoće.
Džematlije su bile vrlo aktivne i darežljive, a posebno ističem djecu koja su masovno dolazila na mektebsku nastavu. Kada sam krenuo mnogi su došli da me isprate i donijeli mi razne darove. Pošto u moj kofer koji sam imao to nije moglo stati jedan džematlija koji se brinuo o mom smještaju donese iz svoje kuće kofer te to sve lijepo spakovasmo i počesmo se selamiti za rastanak.
Plaču neke džamatlije te i mene rasplakaše. Omladina me isprati do autobuske stanice koja je bila odmah ispod sela. Bili su ovo lijepi trenuci koje nisam nikad zaboravio.
Jesu li vam u sjećanju ostali neki vaši muderrisi, koga biste nam izdvojili?
U posebnom sjećanju su mi ostali muderrisi: hafiz Kamil ef. Silajdžić, hafiz Sinanuddin ef. Sokolović i profesor Kasim ef. Hadžić. Teško bi mi bilo nekog od njih izdvojiti. Sjećam se i nekih drugih muderrisa, ali ova trojica su imali roditeljski odnos prema meni. Molim Uzvišenog Allaha dž.š. da ih nagradi Firdevsi džennetom. Amin.
Svjedodžbu sa zvanjem imam, hatib i muallim stekao sam na Gazi Husrev-begovoj medresi 1964. godine. Nakon nekoliko mjeseci stupio sam na dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Dabrica Odbor IZ-e Stolac.
U kojem džematu je bilo vaše prvo zaposlenje?
Pošto sam uz ramazan bio u Hercegovini, Hercegovinu sam zavolio, a imao sam i amidžića Mušan ef. Bećirovića koji je bio imam u selu Rotimlja. Odbor IZ-e Stolac koji mi je preporučio susjedni džemat Dabricu, a i neke džematlije su me upoznale u toku ramazana. Mušan ef. je s džematskim odborom obavio dogovor i javio meni da dođem.
Tako sam ja došao kod Mušan ef., te je on trebao samnom otići u taj džemat. Spremili smo se i taman da krenemo, a njemu dođe Alija Nametak pošto su bili ahbabi. Mušan ef. mu reče da samnom treba otići u Dabricu, ali mu on uzvrati da ne treba ići nego treba da se ja sam snalazim te ga on kao starijeg ahbaba i posluša.
Uspio sam nekako doći do Dabrice koja je od Rotimlje udaljena preko sahat i pol pješačkog hoda, a išlo se pješke. U Dabrici su me džematlije već očekivale.
Podsjećam, Alija Nametak je bio bosanskohercegovački pripovjedač, dramatičar i folklorist. Intenzivno se bavio skupljanjem i objavljivanjem usmene književnosti i etnografske građe. Zbog aktivnoga učestvovanja u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH osuđen 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet. Dugo vremena mu je bilo zabranjeno javno bavljenje književnim radom..
Džemat Dabrica se nalazi u jednoj kotlini nadmorske visine možda malo više od Stoca, ali ga okružuju poveća brda, a jedno zvano Sniježnica se posebno ističe. U ovom mjestu uspijevaju sve vrste voća i povrća koje uspijeva u Bosni, ali uspijeva i južno voće i povrće.
Klanjali smo prvu džumu i nastavio sam odmah obavljati dužnost imama, hatiba i muallima. Platu i visinu socijalnog osiguranja redovno su mi isplaćivali i za ogrev su se oni brinuli. Imam u Stocu koji je tada bio i vd. referent bio je Alija ef. Jugo, koji je dobro kotirao u Islamskoj Zajednici. Muftija za Hercegovinu sa sjedištem u Mostaru bio je Zufer ef. Bešlić koji mi je odmah dao privremeni dekret dok po određenoj proceduri dobijem dekret od starješinstva IVZ u BiH.
Dekretom straješinstva Islamske zajednice u BiH od 24. februara.1965. godine postavljen sam za imama i muallima u džematu Dabrica, Odbor IZ-e Stolac, a dekret za obavljane hatibske dužnosti sa potpisom tadašnjeg reisu-l-uleme Sulejman ef. Kemure dobio sam 8. marta1965. godine.
U nekim hercegovačkim selima, pa tako i u Dabrici tada je bio običaj da se prilikom ženidbe sina zakaže vjenčanje i sazove puno svatova. Bliži rođaci, komšije i prijatelji su donosili pečeno janje na ražnju, te su neki sebi priuštili da postavljaju razne vrste alkoholnog pića, na što se imam koji je bio prije mene žestoko pobunio i nije htio ni vjenčanje obaviti.
Koliko šejtan može ljude zavesti vidi se i iz ovoga slučaja. Kada pomenuti imam nije htio prisustvovati veselju gdje ima alkohola otac od mladoženje je bio uvrijeđen i organizovao je nekoliko glavnih džematlija te su bukvalno imama izbacili iz kuće i zabranili mu obavljanje dužnosti, te je on otselio u svoj rodni Prozor.
Ovaj postupak je podijelio džemat, te je prošla godina i više dok su sve džematlije ponovo bile aktivne. Džamija u Dabrici spada među najstarije džamije u BiH pokrivena je kamenim pločama i ima četverougaonu munaru. Sagradio je Džaferaga Begović i dugi niz godina iz ove porodice bili su njeni imami.
Kada se stanje potpuno sredilo džematlije su bile vrlo aktivne i djeca su dobro dolazila na mektebsku nastavu. Većina svadbenih veselja po mom dolasku bila su u skladu šerijatskih propisa, bez alkohola. U hercegovačkim džematima u tom vremenu bili su popularni godišnji mevludi koji su održavani ljeti. Svi okolni džemati bi se izredali u toku ljeta. Džamije i džamijske avlije uvijek su bile pune, a nakon mevluda omladina je imala teferič. I teferič je bio bez alkohola i o tome su organizatori vodili strogo računa. Ovi mevludi su bili i najveća prilika za vaz koji će čuti najveći broj džematlija, te su predavači bili tadašnji alimi Mostara i drugih hercegovačkih gradova.
U Dabrici na jednoj konferenciji zamjerio sam se jednom srbinu “PRVOBORCU” iz Dabra koji je imao partizansku spomenicu koji je mislio da niko nesmije drugačije ni misliti, a kamoli mu se suprotstaviti.
Naime, on je u svom govoru govorio kako treba gajiti bratstvo i jedinstvo i voditi računa da se ustaše ponovo ne probude. Ja sam se javio za riječ i samo u dvije rečenice rekao čudi me da niste spomenuli da trebamo voditi računa da se i četnici ne probude, jer zločene uz Drinu počinili su četnici. Radi ove moje diskusije počeli su me stalno pratiti i moje porijeklo ispitivati.
U džematu Dabrica ostao sam do 16. februara1968. godine, što znači nešto više od tri godine, a zatim sam na molbu vd. referenta Odbora IZ-e Duvno Abdullah ef. Srebrenikovića premješten u Omeroviće odbor Duvno. Tako iz tople Hercegovine dolazim u hladno Duvno, ali na najtopliji doček od strane džematlija ovoga malog, ali u svakom pogledu vrijednog džemata.
U Omerovićima u to doba džematlije su bile izuzetno aktivne. Sva djeca su redovno dolazila na mektebsku nastavu, a džematlije su dolazile na obavljanje namaza u džamiju. Djeca su brzo savladala Kur’ansko pismo I počela učiti u Kur’anu. Organizovali smo završne ispite djece–hatme, koje su bile dobro posjećene, ali i poticajne za drugu hatmu i drugu djecu da uče Kur’ansko pismo.
Džematski odbor je bio aktivan, te smo poveli akciju i jedne godine na staroj džamiji izgradili novu, druge godine na mjestu dotrajale drvene izgradili lijepu zidanu munaru, a treće godine smo potpuno renovirali imamski stan.
Svečanost otvorenja džamije upriličili smo 20.oktobra 1970. godine. Džematlije džemata Omerovići su prema svojim imamima bili kao roditelji prema svojoj djeci.
U Omerovićama sam ostao do 6 februara.1973. godine. Po mojoj molbi iz Omerovića premješten sam u džemat Jezero, Odbor IZ-e Jajce, gdje ostajem nepunih 20 godina do početka agresije na BIH.
U čemu se ogledao Vaš angažman u Islamskoj zajednici prije agresije na RBiH, i egzodusa jajčana 29/30. oktobar 1992. godine?
Po mojoj molbi iz Omerovića premješten sam 6.februara1973. godine u džemat Jezero, Odbor IZ-e Jajce, gdje ostajem nepunih 20 godina do početka agresije na Bosnu I Hercegovinu.
Džemat Jezero nalazi se odmah iznad čuvenog prirodnog Jezera na rijeci Plivi. Ovo mjesto je na svome putovanju kroz Bosnu i Hercegovinu posjetio i opisao čuveni turski putopisac Evlija Čelebija koji između ostalog kaže:
“Iz Jajca idući obalom rijeke Plive došli smo u grad Jezero (Đol Hisar). To je kadiluk (Hakimlik) i nahija u bosanskom ejaletu. Kako mu se tvrđava nalazi u jednom dubokom jezeru stanovnici Rumelije zovu ga Đol Hisar. To je krasna kamena tvrđava četverouganog oblika, s poniskim zidovima u pomenutom jezeru, tako da je ni s jedne strane nije moguće zauzeti. Ima dvije male gvozdene kapije koje se otvaraju prema sjeveru, a prilazi im se preko visećeg mosta na čekrk.
Njeni čuvari izvlače most čekrkom svaku noć gore i prislanjaju ga zu kapiju. Tako grad ostaje na ostrvu između dva kraka (toka) rijeke Plive.
U tvrđavi su tijesne kuće bez dvorišta neke su pokrivene ćeremitom a neke šindrom. U samom, gradu ima Careva džamija, a na mostu lijep čardak. Ovaj čardak je pravo odmaralište. Ima u svemu 600 (šeststotina) majstorski sagrađenih kuća prizemnih i na sprat koje su okružene baščama.
Pored spomenute Carske džamije ima još osam mesdžida, više malih hanova, te 40-50 podesnih malehnih dućana. Na glasu su im raznovrsne ribe i grožđe…“
Carska džamija koju u svom putopisu spominje Evlija Čelebija je Sultan Bajazidova džamija. i sagrađena je u vremenu 1512-1524. godine.
Jezero je imalo četiri turbeta. U jednom je bio Ali-beg Aganovića, a drugom Avdi kadije Ribić, vođe odbrane Gölhisar 1851. Jedan historičar je zabilježio: „Oni su ovdje izbijali zube Omer paši Latasu.“
Mladi visokoobrazovani Jezeraci su na području Jajca prvi podigli ustanak protiv fašističke okupacije BiH, ali su nakon uspostave komunističke vlasti iz iste istupili rekavši da su prevareni.
Neki su se zaposlili u bosanskohercegovačkim poduzećima, a neki u Zagrebu kao vrsni stručnjaci u svom poslu. Neki od njih su ipak proganjani i pod pritiskom napustili su BiH i bivšu Jugoslaviju.
Jedan od njih je rekao: “U Austarliju sam izbjegao od progona, a progonjen sam samo zato što sam volio Bosnu i bio joj vjeran i što sam bio član Islamske zajednice”.
Jezero je zaista jedno prelijepo mjesto u našoj BiH, a smješteno je na ra polovini puta koje iz jajca vodi do Jezera, a tu se račva za Šipovi i drugi za Mrkonjić Grad-Bihać. U vrijeme mog dolaska u Jezero svi radno sposobni su bili zaposleni, te su udobno živjeli.
Jezero je ustvari begovsko mjesto, pa iako je begovima sve bilo oduzeto, ipak je bilo nekoliko starijih beguša-hanuma koje su svojom pojavom, ali i načinom života čuvale uspomenu na istinski begovski život u BiH.
Uz rijeku Plivu u Drugom svjetskom ratu četnici su porušili sva bošnjačka sela i njihove džamije. Obnova ovih džamija do 1965 godina bila je zabranjena. Nakon toga se krenulo s obnovom.
U Jezeru je džamija obnovljena i svečano otvorena 1969. godine. Organizator obnove džamije u Jezeru je Muhamed-beg Aganović, koji je u toku obnove molio Allaha dž.š. da obnovi džamiju i da odmah preseli na ahiret. Uzvišeni Allah dž.š. je ukabulio njegovu dovu te je uoči otvorenja džamije preselio, a dženaza mu je bila na dan otvorenja džamije koju klanja veliki broj osoba koje su došle na svečanost.
Bez džamije, džemata i stalnog imama Jezero je bilo preko dvadeset godina, te su brojne generacije Jezeraka odrasli bez mektebske nastave i koji su naučili samo najosnovnije islamske propise u toku ramazana, što je bio razlog da su se neki potpuno otuđili od džemata. Jedinu vezu s džematom imali su što si svi ipak bez izuzetaka plaćali članarinu Islamske zajednice.
Jezero je bilo u sastavu Odbora IZ-e Jajce gdje je glavni hodža bio naš priznati alim šejh Mustafa ef. Čolić i gdje je još tada bila centralizacija, gdje su u Odboru isplaćivane plate i Odbor je uplaćivao penziono i zdravstveno osiguranje.
Džematu Jezero pripadalo je i nekoliko manjih sela koja su blizu Jezera kao što su: Čerkazovići, Ljoljići, Đumezlije, Stupna, Memići i Žaovine.
Džemat Jezero je bio veoma aktivan u svakom pogledu. Ovdje želim posebno istaći da su posebno bili aktivni na jaciji i sabah namazu. Nekoliko godina imali smo običaj da poslije sabaha pijemo zajedničku kahvu kod džematlija koji budu na sabah namazu. To su bila nezaboravna i veoma korisna druženja džematlija.
U aprila 1977. godine postavljen sam na dužnost vjersko-prosvjetnog referenta (sadašnja funkcija glavnog imama) koju sam obavljao do 13. jula 1988. godine. Obavljajući dužnost v.p.referenta posjećivao sam džemate u raznim prilikama, a pošto sam bio imam u Jezeru mnoge džematlije su smatrale da sam rođen u Jezeru, te su me tako prozvali “Jezerak”.
Odboru IZ-e Jajce pored džemata na području općine Jajce pripadali su džemati na području općine Šipova i dva džemata na području općine Donji Vakuf. Bio je ovo prostorno velik odbor, a organizacijski je bio među najbolje organizovanim Odborima IZ u BiH.
1990. godine s još 20 aktivista s područja općine Jajce učestvovao sam u osnivanju Stranke demokratske akcije u Jajcu. Te aktivnosti su nastavljene u pripremi i provođenju prvih demokratskih izbora u BiH na kojima je SDA, usuđujem se reći kao pokret na svim nivoima ostvarila pobjedu.
Nakon sastanka sa Alijom Izetbegović predsjednikom predsjedništva BiH i SDA koji se održao posljednje subote mjeseca avgusta 1991. godine, a održan nakon tradicionalnog zikra u Vukeljićima-Živčići aktivno sam se uključio u pripremanje otpora protiv agresije na BiH koja se svakim danom sve više nazirala.
Prvi dan agresije na području Jajca.
Agresija na sela Čerkazoviće i Ljoljiće je počela 21. marta 1992. godine , a Jezero je 22. aprila 1992. godine. okupirala potpuno srbo-četnička vojska, a 2. i 3. juna 1992. godine sve porušila i popalila, dok je sve Bošnjake i Bošnjakinje u njemu pobila i to 34 osobe.
Ovo je bio genocide jer niko nije preživio.džemat Jezero doživljava i drugi zločin kada 10. septembra 1992. godine komšije Srbi izvedoše i na bi gajri hak ubiše 23 osobe, pogubljenje izbjegoše, a preživješe pet osoba.
Koncem mjeseca maja 1992. godine sa većinom svojih džematlija prelazim u Jajce gdje ostajem do kraja oktobra 1992. godine. U periodu od napada na Jajce 27. maja pa do njegovog pada u agresorske ruke obavljao sam imamsko hatibsku dužnost u gradu Jajcu.
Vrijeme od šest mjeseci koliko su trajali napadi srbsko-četničke vojske na Jajačko područje sporo je prolazilo, dani su bili kao hefte, hefte kao mjeseci, a mjeseci kao godine. Umrle i poginule ukopavali smo noću, jer je agresor sva mezarja u Jajcu imao kao na dlanu.
Kada odbrana Jajca više nije mogla izdržati tada sa svojom Fatima hanumom i kćerkom Muberom i sa rijekom jajčana šumskim putem preko Hamamdžića u jednoj noći pješke prelazimo do Turbeta, a odatle nekim autobusom do stanice u Travniku. Sa stanice do kuće u kojoj se već bio smjestio prof. Nakib Tutić, a prevezao nas je sadašnji muftija travnički Ahmed ef.Adilović.
Pošto je najveći broj muhadžira sa područja Jajca utočište našao u Zenici riješio sam da tamo pređem, smjestio sam se u Klopču, da bi nakon jedne hefte preselio u Poljice gdje sam ostao do 1.oktobra 1997. godine.
Odbor IZ-e Jajce je djelovao i u muhadžirluku, a jajčani su imali i svoju brigadu, šta nam o tome možete reći?
Na području Zenice u naseljima gdje je boravilo najviše Jajčana organizovali smo sve vjerske aktivnosti, ali i sve aktivnosti pomoći našim borcima ARBiH Na prijedlog Muftije travničkog mr.Nusret ef. Abdibegovića na konstituirajućoj sjednici Savjeta muftiluka održanoj 23. marta 1994. godine imenovan sam za glavnog imama Medžlisa Jajce.
To je vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovine, vrijeme kada su Jajčani bili u muhadžirluku
iza toga uslijedila je godina sukoba sa HVO-om i blokadom dotoka humasnitarne pomoći. To je bila i najteža godina za nas kada su mnogi preživljavali najveću neimaštinu u svom životu, bez hrane, odjeće i obuće. Sama pomisao na ovu tešku godinu natjera mi suze na oči.
U našem Jajačkom muhadžirskom centru u P. Hanu gdje smo obavljali džume činili smo sve da ljudima, a posebno porodicama šehida i boraca Armije BiH pomognemo. Činili smo to na razne načine. Izdržali smo Elhamdu lillah.
305./705. jajačka Slavna brdska brigada je učestvovala na brojnim ratištima odbrane I oslobađanja Bosne i Hercegovine. Hrabri jajčani su učestvovali u oslobađanju Vlašića. Došli su čak i na domak Jajca, ali nisu kao oslobodioci ušli u grad.
Povratak Bošnjaka u grad Jajce i na područje koje kontrolisalo HVO je bio težak. Kako je to teklo?
Kada je naša Armija oslobodila dio općine Jajce odmah smo imenovali imama i organizovali obavljanje džume i drugih vjerskih aktivnosti u Vinačkoj dolini.
Grad Jajce i veći dio općine oslobodio je HVO, te je nama ponovo uskraćeno vraćanje na svoja ognjišta. Jajce sam posjećivao u raznim delegacijama, i prilikama. Od prve posjete Jajcu 21.oktobra 1995. godine do povratka 1.oktobra 1997. godine jajačko područje posjetio sam 135 puta. Sve ove posjete su bile teške i jako mučne.
Navest ću samo nešto od toga:
PO DOGOVORU BOŠNJAČKIH I HRVATSKIH POLITIČARA – HRVATI SU TREBALI POSJETITI SVOJA GROBLJA 1. 11. 1995. GODINE NA PROSTORU KOJE KONTROLIŠE ARMIJA R BIH, A 3. 11. BOŠNJACI SU TREBALI POSJETITI MEZARJA NA PODRUČJU KOJE KONTROLIŠE HVO, TAKO JE KOLONA AUTOBUSA I KOLA SA PET HILJADA BOŠNJAKA DOŠLA DO ZELENKOVCA GDJE SMO USTAVLJENI I NIJE NAM OMOGUĆEN ULAZAK U JAJCE I NAKON ISCRPNIH PREGOVRA SA HRVATSKIM VOJNIM I POLITIČKIM RUKOVODIOCIMA IPAK SMO SE MORALI VRATITI NAZAD.
27. 11. 1996. PREDSTAVNICI ARMIJE R BIH, POLITIČARI I VJERSKI PREDSTAVNICI DOŠLI SMO DA POSJETIMO MEZARJE U BAŠČELUCIMA, ODMAH JE DOŠLA HRVATSKA POLICIJA I VRATILA NAS PRED ZGRADU RUDNIKA GDJE SMO UZ POMOĆ MEĐUNARODNE POLICIJE TREBALI OBAVITI PLANIRANU POSJETU, ALI I NAKON VIŠESATNIH PREGOVORA IPAK SMO VRAĆENI NE OBAVLJENOG POSLA.
30.3.1997. U SVOJOJ KUĆI JE OPLJAČKANA PREMLAĆENA I ZAPALJENA EMINA-HANUMA SEJDIĆ, ALI JE ALLAHOVOM VOLJOM DA BUDE ŽIVI SVJEDOK OVOGA ZLOČINA IPAK PREŽIVJELA.
2. i 3. AVGUSTA 1997. GODINE EKSTREMISTI HVO UZ POMOĆ POLICIJE I LOKALNOG STANOVNIŠTVA PROGONE SVE BOŠNJAKE KOJI SU SE BILI VRATILI U NEKOLIKO SELA. TU NOĆ JE NA PŠENIKU U SVOJOJ KUĆI UBIJEN PA SPALJEN RAHMETLI HAZIM ŠAHMAN.
Nakon što je ubijen pa spaljen Hazim Šahman Bošnjacima kao da su širom otvorena vrata, te smo se masovno počeli vraćati. Uslijedila e obnova kuća i infrastruktue na cijelom području. Bošnjaci su najviše svojim trudim i finansijskim sredstvima uspjeli obnoviti porušene džamije i imamske stanove, te izgraditi i nove gdje ih nije ni bilo.
Da li bi ste sa našim gledaocima podijelili vaša iskustva sa bivšim sistemom? Skoro ste objavili I tekst na tu temu, I koliko sam mogao vidjeti, vaša sjećanja sežu još do dana kada ste bili dijete?
Mojim dolaskom u Jezero, na područje Jajca, doušnici UDBE su me počeli intenzivno pratiti, te su uvijek nalazili neke svoje razloge. U prvi mah su pokušavali, kao nezvanično, koješta pitati, a pošto su utvrdili da od mene neće moći dobiti nikakve informacije, pokušali su da me na razne načine zastraše.
Uvijek su nalazili neke razloge što tako postupaju, a praćenje, ispitivanje i na kraju i isljeđivanje su pojačali i učestali. Zaista, kad bih sve to opisivao, bilo bi predugo, te ću iznijeti samo neke primjere tog ispitivanja, praćenja i isljeđivanja.
Nakon obraćanja rahmetli Husein-ef. Đoze na otvorenju džamije u Poriču kod Bugojna 1979. godine sa riječima „BRAĆO MUSLIMANI“ uslijedila je hajka protiv rahmetli Đoze i nekih drugih ljudi. Medijska hajka kakva je tada vođena protiv Husein-ef. je bila neprimjerena i najrepresivnijim režimima u svijetu, jer su svi mediji (i elektronski i printani) horski napadali Husein-ef. izričući najodvratnije osude.
Na mjesnim konferencijama SSRN BiH vršeno je osuđivanje rahmetli Husein-ef. Đoze i drugih ljudi koje je, navodno, tada trebalo osuditi. Tako je sazvana konferencija SSRN u Jezeru gdje je pročitana informacija kojom se pomenuti osuđuju. Pošto nisam mogao to prešutiti odmah po završetku čitanja informacije javio sam se za riječ.
Predsjedavajući, misleći da ću i ja u svojoj diskusiji osuditi Husein-ef. Đozu i druge, dao mi je riječ, a ja sam u dvije-tri rečenice kazao sljedeće: „Husein-ef. Đozo je naš veliki alim-učenjak i uživa veliki ugled kod muslimana u Jugoslaviji pa i šire. Smatram da Konferencije SSRN po mjesnim zajednicama ne bi trebale da se bave ef. Đozom. U svakoj Mjesnoj zajednici ima mnogo prečih poslova od ovih radi kojih ste nas večeras sazvali. A vama, koji bi da osudite Husein-ef. Đozu, odgovorno tvrdim, da niste dostojni Husein-ef. Đozi ni cipele zašnjirati, a kamo li tašnu mu nositi.“
Ove moje riječi su naišle na odobravanje većine prisutnih Bošnjaka, te je u sali nastao opći žamor, a zatim su prisutni ustali na noge te se razišli, tako da ovdje pročitana informacija nije ni usvajana.
Odmah sutradan u 8 sati imao sam poziv iz Državne bezbijednosti u Jajcu da dođem na razgovor. Odazvao sam se pozivu. Ispitivao me je neki bezbednjak, navodno iz Banja Luke. Ovo ispitivanje je trajalo više od jednoga sahata.
Ipak, po njegovom mišljenju, nije bilo elemenata da bi me optužili, te sam onako umoran izašao iz zgrade SUP-a Jajce i uputio se u zgradu Odbora IZ-e Jajce. Pošto ništa nisam krio od našeg muderris Mustafa-ef. Čolića odmah sam mu sve to ispričao. A Mustafa-ef., koji je uvijek bio pod prismotrom, nije se za sebe nikada plašio, a za mene je tada ipak bio pomalo uplašen.
Slijedila je 1980. godina u kojoj je umro doživotni predsjednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito. Po ustanovama i mjesnim zajednicama otvorene su knjige žalosti u koje su se građani upisivali u svoje ime i u ime institucija. Tako sam i ja otišao da se upišem u Knjigu žalosti u svoje ime i u ime Udruženja Ilmijje Jajce, čiji sam tada bio sekretar i vršilac dužnosti predsjednika.
Ušao sam u prostoriju u pratnji svoje supruge, pozdravio prisutnog momka i djevojku koji su stajali pored stola na kome je bila otvorena Knjiga žalosti. Normalno sam prišao stolu i pri pokušaju da se upišem i da nešto napišem, djevojka me je upozorila da sam trebao da se poklonim pred Titovom slikom. Ostavio sam olovku i obratio se riječima da niti ima potrebe za to, a Vi ne bi trebali nekoga upozoravati na to. Ja se samo poklanjam Uzvišenom Allahu, dž.š.
U danima te opće žalosti među jugoslovenskim narodima, a posebno žalosti među muslimanima-Bošnjacima, za ovo gore navedeno nisam pozivan na ispitivanja, ali je ostalo zapisano. Uz slijedeće postupke pitat će me i za ovaj moj „ispad“.
Tito je sahranjen u Beogradu, a mjesto je nazvano „Kuća cvijeća“. Nakon njegove sahrane popularno je bilo odlaziti u posjetu „Kući cvijeća“, a zatim se to pisalo u novinama.
Bio sam tada bio vršilac dužnosti predsjednika sve do vrijeme izbora, a kasnije sam izabran za predsjednika Udruženja Ilmijje Jajce. Često su mi ljudi postavljali pitanje: „Kad ćete Vi organizovati posjetu „Kući cvijeća?” Na ta pitanja nekad sam postavljao kontra pitanje: „Što vas to brine kad će ko posjetiti „Kuću cvijeća“? Nekada bih odmah odgovorio: „Ne razmišljam o tome.“
Neka se zna da Odbor Udruženja Ilmije Jajce nije organizovao posjetu „Kući cvijeća“–grobu predsjednika Tita. Za ovaj naš postupak ponajviše je zaslužan naš alim, šejh, muderis Mustafa-ef. Čolić.
U našim razgovorima on je isticao da to muslimani ne bi trebali činiti, izuzimajući samo političare, jer oni, kako kaže, moraju.
Zatim dolazi 1. juni 1982. godine. Toga dana je u Kizlaraginoj džamiji u Mrkonjić Gradu održan sastanak imama Banjalučke regije. Sastankom je rukovodio predsjednik Starješinstva IZ-e BiH, Hrvatske i Slovenije dr. Ahmed-ef. Smajlović. Mene je zadužio da vodim zapisnik.
Isti dan je u Sarajevu bila dženaza rahmetli Husein-ef. Đozi, te je dr. Smajlović, negdje u pola sastanka, morao napustiti kako bi stigao na dženazu. Vođenje sastanka povjerio je muderris Mustafa-ef. Čoliću.
Dr. Ahmed-ef. Smajlović me zadužio da nakon sastanka sredim zapisnik i dostavim Starješinstvu IZ-e i Islamskim informativnim novinama Preporod. U svojim diskusijama imami s područja Odbora IZ-e Ključ iznijeli su primjedbe da u nekim sredinama nastavnici u školama postupaju protiv ustavno prema djeci koja pohađaju vjersku pouku.
Ističu ih pred cijelim razredom, podižu ih iz klupa, pitaju što idu na vjersku pouku, pitaju ih šta tamo uče, nazivaju ih „onima tamo iz Azije i Afrike“. Ima čak slučajeva da se nekim učenicima koji pohađaju vjersku pouku umanjuju zaslužene ocjene itd.
Preporod je objavio izvode iz pomenutog zapisnika i taj tekst uokvirio objavivši baš te diskusije. Odmah po objavljivanju pomenutog teksta, pozvan sam u SUP Jajce, gdje me je ispitivao Z.E. iz Banja Luke.
Ispitivanje, ucjenjivanje i zastrašivanje i ovoga puta trajalo je više od jednoga sahata. Ova godina je pred godinom sarajevskog procesa, te je UDBA pojačala praćenje ljudi i češća ispitivanja.
U 1982. i 1983. godini, prije sarajevskog procesa muslimanskim intelektualcima, nekoliko puta u Odbor Jajce je dolazila jedna mlađa žena sa hidžabom u crnoj odjeći. Ta žena je dolazila da sluša predavanja muderris Mustafa-ef. Čolića. Pošto sam ja tada bio vjersko-prosvjetni referent (sadašnja funkcija glavnog imama), a kako sam u kancelariji Odbora radio prije podne, zadesio sam se dva puta kada je dolazila spomenuta mlađa žena.
Jedan dan su me pozvali u SUP “Jajce” na razgovor, a muderris efendiji su u isto vrijeme došli u kancelariju. Ispitivali su nas što dolazi spomenuta žena u Odbor, ko je ona, čime se bavi, šta priča, itd. Pošto ta žena nije ništa pričala, a i mi je nismo ništa pitali, lahko je bilo dati odgovore.
Muderris-ef. i ja isto smo im kazali: „Spomenuta žena je za nas kao i sve druge džematlije koje dođu u Odbor IZ-e. Žena o kojoj je riječ dođe, pokuca na vrata, pita je li slobodno, nazove selam, uđe i sjede na stolicu s lijeve strane vrata, uz zid. Hasan, koji nam je pekao kahve, ispeče kahvu i njoj koju ona polahko sjedeći ispije. Ona ništa ne priča, samo dođe da sluša muderris-efendijina predavanja“.
Nakon završenog ispitivanja došao sam u Odbor i tamo zateko muderris Mustafa-ef., pomalo nervoznog.
Odmah mi ispriča da su mu dolazili iz UDBE i pitali ga za onu ženu što je dolazila.
Ja se malo osmijehnem i kažem mu da su i mene zvali i ispitivali me također o spomenutoj ženi. Uglavnom naši odgovori su bili identični, a nisu mogli ni biti drugačiji. Kasnije, kad je podignuta optužnica za sarajevski proces, bilo nam je jasno što su oni tu ženu pratili i nas o njoj ispitivali, jer je i ona kao i drugi bila nevino optužena.
Nakon ovih manjih ispitivanja za mene su nastupili sve češći pozivi, a zatim je uslijedilo ucjenjivanje i isljeđivanje koje je prelazilo svaku granicu.
Jedno jutro, u 8 sati pozvali su me da dođem u SUP “Jajce” gdje me je ponovo čekao Z.E. iz Banja luke i još jedan mlađi službenik DB. Nakon kraćeg razgovora dali su mi jedan tekst od 25 stranica da dobro pročitam i na kraju da to potpišem.
Rekli su mi da mi daju dovoljno vremena najmanje četiri sata, a može i šest, ali je važno da potpišem. Donijeli su mi jednu kahvu i čašu vode. Dok sam spomenuti tekst čitao, čitavo vrijeme s druge strane stola je sjedio spomenuti mlađi službenik.
Pošto sam ja tekst brzo pročitao rekao sam službeniku da zove Z.E., da meni ne treba više vremena. Njegov odgovor je bio da će doći za četiri sata i da ga treba sačekati. Kada je konačno Z.E. došao, odmah sam mu rekao da sam tekst pročitao i da sam isti razumio, te da ga neću nikada potpisati.
Tekst je ustvari bio optužnica protiv jednog imama iz Krajine koga sam dobro poznavao. U tom tekstu sam i ja spomenut kako sam, naime, sa tim imamom boravio na tri lokacije (dvije u BiH, jedna u Hrvatskoj). To su, neki hoteli i ljetovališta.
Uzvišeni Allah, dž.š., je tako htio da sam do tada samo jednom prošao kroz jedno od ovih mjesta.
Z.E. je insistirao da tekst potpišem. Čak je tvrdio da je istina ono gdje se ja spominjem. Tada sam uzeo spomenuti tekst i pokazavši ga rekao:“ Vi druže dobro znate šta je laž, a ako ne znate ja ću vam reći. Što se mene tiče ovaj tekst je najobičnija laž. Zatim sam nastavio riječima da u dva spomenuta mjesta nisam nikad išao, a kroz jedno sam samo prošao i to deset godina prije nego što je navedeno u tekstu. Kako možete od mene tražiti da nečije laži potpisujem i kako možete potpuno nevine ljude optuživati?“
On mi je na to uzvratio:„Bolje ti je potpisati, nego da ti ideš u zatvor“.
Ja sam zatim nastavio da od mene mogu raditi šta god hoće, ali nikada laž neću nazvati istinom. Ovo naduravanje, ispitivanje, prijetnje i isljeđivanje je bilo i najduže. Pustili su me rekavši da dobro razmislim i da će me ponovo zvati nakon petnaestak-dvadeset dana.
Nakon nekih petnaest-dvadeset dana pozvali su me ponovo, ali sada su kao imali i još nekih optužbi i na mene. Čim sam sjeo za onaj čudesni sto za ispitivanje pitao me je Z.E. jesam li se predomislio i hoću li potpisati onaj tekst.
Ponovio sam da neću i da nema potrebe da išta govorim. I dalje stojim pri prošlom iskazu. On se tada naljutio, te je, galameći, rekao: „Šta vi mislite? Mi sve znamo šta vi radite i kuda hodate, a zatim je uključio neki mali kasetofončić s koga je pustio moj vaz koji sam prije na dan održao nakon jednog mevluda u jednom džematu na području Mrkonjić Grada.
Budući da sam uvijek imao običaj predavanja pisati odmah sam stavio ruku u džep i rekao mu: „Evo vam to predavanje i napisano. Ja kao hodža muslimanima govorim o propisima vjere Islama.To je naša dužnost itd. Rekao sam mu još i to da je onaj ko je ovo snimio ustvari neprijatelj i države i naših naroda. On je doušnik, najobičnija kukavica i teško njemu. Stići će ga kazna i ovdje i na budućem svijetu.“
A onda čekam šta će se desiti. Hoće li zovnuti miliciju da me sprovedu u zatvor. Kao što se dešava i na raznim sastancima sijelima i drugom, da dođe ona šutna minuta kada smo zašutili i Z.E. i ja. Nakon svega toga udostojio se je da mi kaže „za danas ste slobodni, možete ići“.
Ustao sam, pozdravili smo se i ja sam napustio zgradu SUP-a. Ko me je vidio kad sam u SUP ušao, a kada sam izašao svašta je mogao pomisliti. Mogao je pomisliti da sam zaista neprijatelj države i naroda pa me UDBA-ši dotjeravaju u red, a mogao je pomisliti da sam i ja, ne daj Bože, doušnik.
Ovaj dan mi se smučilo. Kada sam došao u kancelariju pozlilo mi je. Pošto su bili poslije podnevski sati nije nikoga bilo, tako da sam se u kancelariji malo odmorio.
I naredni događaj želim iznijeti radi pouke: “Kada je jedan naš poznanik završio studij na Al-Azharu u Egiptu u isto vrijeme kući u Bosnu se vraćao jedan Jajčanin koji je bio otišao da studira, ali se nakon nekoliko mjeseci vraćao kući. Pošto on nije imao stvari zamolio ga je pomenuti svršenik Al-Azhara da mu ponese u jednoj velikoj torbi knjige, a jednu knjigu je posebno poslao za našeg muderrisa Mustafa-ef. Rekao mu je da torbu s knjigama ostavi kod muderrisa ili kod mene. Pošto je njemu bilo lakše, ostavio je torbu s knjigama kod mene. Sutradan ja sam bio službeno u selu Ljoljići, a službenici UDBE su došli mojoj kući i tražili spomenutu torbu s knjigama.
Mojoj hanumi su rekli da su oni prijatelji muderris Mustafa-ef. i da mu trebaju ponijeti torbu s knjigama. Čim sam došao iz Ljoljića supruga Fatima-hanuma mi je kazala da su neki muderrisovi prijatelji odnijeli knjige da mu uruče. Rekao sam, čut ćemo ko su ti „prijatelji“. Sutra ujutro, kao i obično, pozvali su me da dođem u zgradu SUP-a, u Jajcu, te sam i otišao misleći da će mi vratiti torbu s knjigama, ali umjesto da mi daju torbu i knjige oni ponovo i mene ispituju, isljeđuju.
Za knjige su mi rekli da su poslate u Beograd da se vidi da nisu neka neprijateljska propaganda pa ako ne budu bit će vraćene. Tražio sam barem onu knjigu koja je poslata muderrisu rekavši im da znam kakva je to knjiga, da je to knjiga pomoću koje se lahko pronađe svaki ajet u Kur'anu, ali ipak mi je nisu dali.
Samo radi napomene ovaj naš student je presretne negdje u Jajcu i tu noć je ispitivan i prenoćio je u SUP-u Jajce. Kada su ga pitali gdje mu je torba s knjigama morao je reći da je kod mene u Jezeru.”
Iz svega ovoga može se naslutiti šta je sve UDBU interesovalo i šta su radili da bi nevine ljude osuđivali i slali na dugogodišnje robije. Čime su se sve služili. Kako su sudske procese montirali. Ja neprestano Uzvišenom Allahu, dž.š., zahvaljujem kada mi je dao stabilnost i čvrstinu da nikada nisam ni za trun pokleknuo.
Također Mu zahvaljujem kada me je zaštitio od spomenutih din-dušmana da me ne strpaju u zatvor, na prisilni rad i dr. Više puta postavim pitanje: „Možda me neko od poznatih ljudi štitio?!“ Ako jeste nagradi ga Uzvišeni Allahu”.
Kada i sa ove distance o ovome razmišljam o svemu ovome pomislim i hulusi kalbile Uzvišenog Allaha, dž.š., spomenem i najiskrenijom Mu zahvalom zahvalim. ELHAMDU LILLAHI RABBI-L-ALEMIN.
Koje ste pozicije i funkcije u Islamskoj zajednici obnašali nakon agresije na RBiH?
Funkciju glavnog imama obavljao sam do kraja 2012. godine. Jedan mandat bio sam član Sabora IZ-e, u BiH, dva mandata predsjednik Udrženja Ilmijje Jajce i delegat Skupštine Udruženja Ilmijje BiH.
Prilikom penzionisanja u radnoj knjižici imao sam preko 46 godina uplaćenog radnog staža. Imamsko-hatibsku dužnost u džamiji sam obavljao do kraja 2014. godine, a to je preko pedeset godina, ali nisam u mirovini već i dalje (po potrebi) obavljam dužnost imama i hatiba.
Uvijek sam se bavio pisanjem. Do sada sam napisao brojne tekstove raznih vrsta objavljene u Preporodu, Oslobođenju, Dnevnom avazu, Hrvatskom Večernjaku, Sumejji Bosanskoj, Senzoru, te na portalima Rijasta, Jajceinfo i MIZ Jajce. Na RTV Jajce pripremio sam i održao 151 emisija u trajanju po jedan sahat.
Nakon agresije na BiH opisao sam sve zločine na području tri općine : Jajce, Jezero i Šipovo, zatim o rušenju naših džamija i drugih objekata. Pisao sam i druge tekstove: O Bosanskim mevludima, ezanima, zatim o braći i sestrama po krvi mlijeku. Zaista brojni tekstovi su ugledali svjetlo dana. Elhamdu lillah.
Do sada ste napisali i objavili dosta tekstova i radova? Ima li nešto što biste istakli?
Još od đačkih dana bavio sam se pisanjem, a od pokretanja INN Preporod bavim se intenzivno. Do sada sam napisao brojne tekstove raznih vrsta objavljene u Preporodu, Oslobođenju, Dnevnom avazu, Hrvatskom Večernjaku, Sumejji Bosanskoj, Senzoru, te na portalima Rijasta, Jajceinfo i MIZ Jajce. Na RTV Jajce napisao sam, pripremio i održao 151 emisiju u trajanju po jedan sahat.
Nakon agresije na BiH opisao sam sve zločine počinjene nad Bošnjacima na području tri općine : Jajce, Jezero i Šipovo, zatim o rušenju naših džamija i drugih objekata. Pisao sam i druge tekstove: O Bosanskim mevludima, ezanima, zatim o braći i sestrama po krvi mlijeku…Zaista brojni tekstovi su ugledali svjetlo dana.
Kao glavni imam pripremajući mekteblije za mektebska takmičenja, za internu upotrebu napisao sam ILMIHAL-pitanja i odgovora za mektebska takmičenja, a prema popisu pitanja od strane Rijaseta. Ovim Ilmihalom služili smo se do izdavanja Ilmihala za mektebsku nastavu za svaku godinu.
U suradnji sa nastavnikom bosanskog jezika Aljukić Beširom i njegovim sinom dr. Bernisom i kćerkom Bernisom napisali smo “MONOGRAFIJU” našega sela Neđeljišta koja je iz štampe izašla 2016. godine. Elhamdu lillah.
Kako danas prolaze Vaši dani u penziji, čime se bavite, ima li nešto što biste nam mogli otkriti?
Elhamdu lillah, zdravlje me dobro služi, a musliman može biti u penziji, a ne može biti u miravini. Želim i dalje koliko god mogu da budem u pomoći islamskoj zajednici, Bošnjacima i našoj jedinoj domovini Bosni I Hercegovini.
Ne namećem se, niti mi je stalo da ja nešto uradim, ali ako se od mene traži da pružim pomoć, to rado činim. Molim Uzvišenog Allaha dž.š. da mi pomogne da sve što radim da to bude na Njegovo zadovoljstvo. Amin.
(TV 5)