Dogovorili muslimani da od sebe ponude zemljište za groblje. Muslimani su imali u oba sela po jednog muhtara, a katolici kneza. Između oba sela se nalazi jedno brdašce (kao izvrnuta ćasa) meje“ vlasništvo Smaje Jularđije iz Donjeg Bešpelja.
Održan je skup na tome zemljištu negdje 1882. godine, na kojemu su bili svi ugledniji seljani iz pet sela. Iz Donjeg Bešpelja Salih efendija, džamijski imam (hodža), starišine porodica Nasupi i Jularđije te knez Klarić Ivan iz Gornjeg Bešpelja, muhtar Jusuf Rabihić i sin mu Ramo, Sulejman Vunić i sin mu Aziz, poljar Huso Rabihić, kneza Ivana sin Marko Klarić, Stipan Budeš i Ivan Glavaš.
Kasnije su stigli Marko Jajelo i Petar Šimunovic (Zelić), iz Cvitovića Ibrahim Elkaz i Vilim, iz Daljevca Sulejman, iz Dobretića župnik, a bio je pozvan i župnik crkve sv. Ive iz Podmilačja, koji nije stigao radi kiše koja je počela padati oko 11 sati prije podne, doli.
Tu je bilo još par katolika iz sela Seoce. Imam je pitao koliko groblje bi bilo dosta za jedno pedeset godina, oni su rekli da bi to moglo biti jedno dva dunuma, a nisu znali ni gdje bi to moglo biti.
Sastanak je bio baš na toj glavici, veličine oko tri dunuma. Muslimani su se već u džamiji dogovorili da to bude vrh meje (međe) jer dijeli Donji i Gornji Bešpelj na sredini sela.
Onda je imam rekao župniku crkve sv. Ante iz Dobretića: „Eto, mi smo odlučili da vam bratski pomognemo, da se ljudi ne pate i nose umrle čak u Seoce radi pokopa. A mogu vam rijet da smo mi svi iz ovih sela bili Bogumili i vi i mi. Eno vam gradina, bogumilsko groblje, nejma krivo-pa vidite.
A svi to dobro znamo”.
Pa su dolazili Mađari (Ugri) da nas privedu u svoju viru pa smo ih odbili muški, je l` tako? Pa su došli franjevci pa ste vi primili njihovu papinu viru pa nama nije bilo krivo, jer je Isus-Isa Pejgamber i naš jer se u Mushafu (časnom Kur`anu) spominje više puta neg Muhamed a.s.
Pa zato i hoćemo da vam pomognemo, a Turci došli i otišli a istina je, mi smo primili islam.
Vi znate da je to spasilo Bosnu od Ugara i nas i vas, je l` tako.
Posli Fatiha opet su Ugri ovdi vladali 65 godina, pa kako nam je bilo? Uh, ne ponovilo se.
A bili su vaše vire, pa vi opet ostali Bošnjaci, k`o i mi.
Je l` sve vako velečasni župniče?“
„Jest, vala, tako je.“
„A dobro znate da ovdi nije zalazio turski asker. Je li tako?“
„Jest.“
„A istina je da je i gazija doš`o samo jedan dan. Proš`o, vidio sela i Ugar sa stina i vratio se u Saraj`vo,
ali prije je opr`o noge (uz`o abdest) u Savi. Jel` sve `vako?“
„Jest.“
„E, pa ovdi smo živili k`o braća uvik, a Bog je jedan. Pa svak po svom zakonu.
Nego, braćo, evo vam ovdi ova glavica. To ti je blizu tri dunuma. More vam biti jamda i sto godina.“
Onda je župnik zaplakao.
Znao je kako je nositi sanduk uz brda iz Daljevca, jal Cvitovića, jal oba Bešpelja u Seoce.
Tu je knez poljubio Smaju u ruku, svak je vidio, a on njega zagrlio i pritisn`o na prsa da im srce bude k`o jedno.
I zaista je bilo tako. Dokle, ja ne znam.
Još imam veli župniku: „Imaš svoje kitabe (knjige) i znaš po tome kad su Bogumili primili tvoju tvoju viru.“
„Znam“-veli župnik.
„Znaš da su plemena Budeši, Glavaši i Jajele ostavili ta svoja prezimena k`o i prije. Samo su uzeli druga svetačka imena. Je l` tako?“
„Jest.“
„E, tako isto su nasi Nasupi, Rabihi i Vunići ostavili svoja prezimena, a samo uzeli muslimanska imena. I to je sve tako. A sta piše na onom jednom mramoru, svak zna. Je li tako?“
„Jest, vala.“
„Pa, eto, mi pružismo ruku da se i dalje pomažemo uz Božiju pomoć i kad vama zatreba pomoć, ne daj Bože, samo rekte, a i mi ćemo tako. Evo, bujrum, sad da ručamo što je Bog dao, pa svak za svojim poslom a ovo će biti ukajtito kao katoličko groblje, da znate.“
Tu je bilo i suza i smiha i zahvala i grljenja.
Đe god bi župnik metni međas (kamen) seljani su donosili kamenje. Mladi Smajo Jularđija bi pomakni međas još za dva-tri aršina u svoje.
Onda je imam, Salih efendija, proučio dovu za lijep međusobni život, pa je župnik posvetio novo groblje, a Šokci klečali.
Za ručkom svi su bili izmišani, jeli i razgovarali.
Župnik je sidio do imama, pa do njiha knez, muhtari i ostali svit. Onda Salih efendija veli župniku:
„Velečasni župniče, svi pamtimo što su naši didovi govorili o prošlim vremenima, a ti to imaš u svojim crkvenim kitabima (knjigama).
Tamo davno, birvaktile, kad je doš`o Fatih i uz`o Bosnu i Jajce zapovidio je da ne uzima harač, već samo desetina za Bosnu i tako je bilo. Pa su ušli Ugari `vamo i jopet uzeli Jajce i bili jedno šezdesetpet godina, pa šta je bilo. Svi su naši stari prije bili u jednoj bosanskoj viri. Pa ste vi prišli franjevcima u papinu viru.
I kralj Stipan je priš`o `nako-k`o `nako, da pokaže papi da je Bosna na njegovu stranu i da ne trebaju sada nama Ugri.
Pa kad je did (bogumilski starješina) pozv`o Fatiha čim je Stipan provirio i, eto, dalje znaš.
Pa, kad se je Fatih vratio, Ugri dojdoše u Donje Kraje i `vamo pa prvo što su uradili je ukinuli su desetinu i zapovidili tretinu.
Namah su sve naše momke pokupili u svoje katune, natakeli im klobuke sa horozovim repom na glave i marš u Jajce i na grad Komotin.
Pa tako šezdesetpet godina.
Nisi smio ni kvrknuti svoj lipi bosanski govor, ven njihova rastezala k`o da mu guje iz usta izvlačiš. Je li sve `vako?“
„Jest, vala, efendija i ne ponovilo se, tuja noga da hoda ovda.“
I, taki su razgovori tekli do rasipa.“
(rahmetli Salih efendija, imam iz D. Bešpelja, H. M.- privatna arhiva/Jajce grad muzej/ Zijad Plivac/foto: Vernes)