“U poslednjih par godina iz mog neposrednog okruženja ovaj grad, ovu zemlju napustilo je dosta ljudi koji mi naravno, nedostaju. Ovih dana sam sjedio sa nekoliko njih koji se spremaju da odu, i oni će mi takođe, nedostajati.Recite mi rođaci, vi koji ste otišli, kako to grije sunce tuđeg neba…”
Upravo ova pitanja postavio je gl. i odg. urednik portala BUKA Aleksandar Trifunović svojim prijateljima na Facebooku… Odgovori koji su stigli i koji pristižu svakog časa toliko su iskreni da smo odlučili da ih podijelimo sa našim čitaocima.
Evo kako grije sunce tuđeg neba….
Dusan Jakovljevic: Ljepota buraz. Malo koncert, malo izlozba, pa park sa djecom, provozas se vikendom do Holandije, Njemacke ili Francuske… stotine vrsta piva, pralina, … a sve opusteno bez tjeskobe i tezine koja se osjeti kod nas. Belgija je zakon. A ovih dana je i suncano…. iako hladno. Slazem se sa Aidom, svi mladi trebaju otici, pa onda stariji… pa onda onaj zadnji ugasi svjetlo i zatvoriti kapiju…
Vedran Radić: Ne grije nego žari: platom na vrijeme, odvojenim toplim obrokom, 5 hefti godisnjeg kad god želiš, redovnim uplaćivanjem doprinosa, te još pokojim kozmetičkim, ali stvarnim benefitom. Pa onda još: izostankom pametovanja, šupljiranja, nabijanja emocionalne krivnje (šuti, vidi kako je drugima), bilo kakvog straha da ćeš, ako si imalo o sebi i pri sebi duže od heftu bit bez posla. Ukratko, južno od Šentilja se ne vidim prije penzije.
Tamara Komljenović: U svega par rijeci cu da objasnim: ovdje radim kao dizajner za iOS – u Bl uopste ne postoji to radno mjesto uglavnom, većini je bilo bitno da imaju posao. Meni je bilo bitno da imam posao koji volim i pokazalo se da se i to moze. Stoga, sunce sija čak i u februaru
Rodney C. Trotter Pa može li se čovjek igdje više osjećati kao tuđin, nego u BiH jebote?
Zašto, hiljadu mu bubnjeva, sve gledate kroz prizmu novca? Pa da čovjek ima milione u BiH, opet bi mu loše bilo. Nije problem novac. Problem su ljudi, primitivna sredina i još primitivniji običaji.
Nije meni toplo u Šverije zbog novčanika, nego što mogu gledati porniće kakve hoću ; ostvariti svoja radničko građanska prava kad hoću ; ići u školu koja će me vrednovati po znanju, a ne prezimenu ; ući u mesnicu bez bojazni da će me mesar zakinuti ; poslati dijete na trening da se svojim radom izbori za mjesto a ne poznanstvima ; …
Lista je jebote pravo dugačka i nigdje nema novca u tome.
Tina Peric Tijelom smo ovde, a dusom u voljenom gradu… Kao baterije na punjenje… Ovo je samo pokusaj da se proba opisati…
Aleksandar Vlajsavljevic: Odlicnu si temu i polemiku pokrenuo. U zadnje vrijeme mi sve lici na egzodus sa ovih prostora, a ja ne znam zasto, iako sam vec jednom otisao pa se vratio, pa imam priliku da odem, odlucio ostati da pokusam i sebe i druge da uvjerim da je moguce ovdje zivjeti. Jeste, ljepse i bezbrinije vani, ali iz jednog jedinog razloga a svi koji su otisli su ga provukli kroz komentar. Tamo vani niko ne pametuje, radi se, stvara i zivi od toga. Zar je nama toliko tesko to napraviti ovdje il’ se sjetimo da budemo takvi samo kad odemo? Znam, ovdje ima puno onih koji nam smetaju, dajte da ih se rijesimo vise u zivotu i da pokazemo da i ovi nasi prostori mogu da griju i da se i ovdje moze bezbrizno zivjeti…il’ sam ja preoptimistican?
Aсад Макаревић: evo zasto volim Ameriku: na Balkanu si OSUDJEN da dijelis prostor sa papcima — u Americi ih, fala bogu ima kao i svugdje drugo ali je sistem tako dizajniran da ih je lakse izbjeci svakodnevno
Mario Marusic: Izvrsno, cak i na sjeveru evrope. smile emoticon Jbga, i ja sam mislio da nigdje nije ljepse i toplije, nigdje milije sunce nego tu gdje sam se rodio, medjutim…
Borka Petrovic: Ja cu reci kako kad… Nekad grije, nekad ne. Mada nekada i kada ne grije zna da bude lijepo, kada recimo “Karl the Fog” prekrije divni San Francisco, opet je lijepo, a neke magle ovdje i vlaga u ovom Oregonu nekako mi stvaraju memlu i u srcu. Sunce Arizone, uvijek lijepo grije, i razveseli, da covjek ne moze ni biti tuzan. Medjutim, to sunce nekako imam osjecaj toliko grije da ljudima przi mozak, pa postaju lako nezahvalni. Philly je grad u kojem se takodje osjecam kao kod kuce, kao u jednoj od mojih mnogih kuca, i divno mu je nebo, zna da ugrije, ali ljudi bas i ne znaju. Nase nebo nije vise isto i nikad nece biti isto, tako da ja imam zal za prosloscu i nekim nebom sto je nekad bilo. Mene dugo to nebo nije grijalo, smrzla sam se toliko tako da mi je pustinja Arizone dosla kao neki balans i zagrijavanje za Kaliforniju i Oregon… Od kako sam se zagrijala, djavo mi neda mira, tako da jos malo se pripremam i za oprostaj od Oregona… A mozda je i razlog sto trazim neko bolje nebo, upravo to davno izgubljeno koje pokusavam da nadjem u svim nebima na drugoj strani svijeta. I sunce naseg, i sunce tudjeg neba uvijek ce jedne grijati dok druge nece. A nekad zavisi i od perspektive iz koje se gleda isto to nebo, kao na primjer na ovoj fotki koju sam uslikala prije par godina vozeci iz Phoenixa za San Francisco kroz Mojave desert…Ja sam ispred sebe vidjela samo put bez kraja i to divno plavo nebo, ali kad sam se okrenula, shvatila dam da ne vidi svako to nebo na isti način…
U poslednjih par godina iz mog neposrednog okruženja ovaj grad, ovu zemlju napustilo je dosta ljudi koji mi naravno, nedostaju. Ovih dana sam sjedio sa nekoliko njih koji se spremaju da odu, i oni će mi takođe, nedostajati.Recite mi rođaci, vi koji ste otišli, kako to grije sunce tuđeg neba…”
Upravo ova pitanja postavio je gl. i odg. urednik portala BUKA Aleksandar Trifunović svojim prijateljima na Facebooku… Odgovori koji su stigli i koji pristižu svakog časa toliko su iskreni da smo odlučili da ih podijelimo sa našim čitaocima.
Evo kako grije sunce tuđeg neba….
Dusan Jakovljevic: Ljepota buraz. Malo koncert, malo izlozba, pa park sa djecom, provozas se vikendom do Holandije, Njemacke ili Francuske… stotine vrsta piva, pralina, … a sve opusteno bez tjeskobe i tezine koja se osjeti kod nas. Belgija je zakon. A ovih dana je i suncano…. iako hladno. Slazem se sa Aidom, svi mladi trebaju otici, pa onda stariji… pa onda onaj zadnji ugasi svjetlo i zatvoriti kapiju…
Vedran Radić: Ne grije nego žari: platom na vrijeme, odvojenim toplim obrokom, 5 hefti godisnjeg kad god želiš, redovnim uplaćivanjem doprinosa, te još pokojim kozmetičkim, ali stvarnim benefitom. Pa onda još: izostankom pametovanja, šupljiranja, nabijanja emocionalne krivnje (šuti, vidi kako je drugima), bilo kakvog straha da ćeš, ako si imalo o sebi i pri sebi duže od heftu bit bez posla. Ukratko, južno od Šentilja se ne vidim prije penzije.
Tamara Komljenović: U svega par rijeci cu da objasnim: ovdje radim kao dizajner za iOS – u Bl uopste ne postoji to radno mjesto uglavnom, većini je bilo bitno da imaju posao. Meni je bilo bitno da imam posao koji volim i pokazalo se da se i to moze. Stoga, sunce sija čak i u februaru
Rodney C. Trotter Pa može li se čovjek igdje više osjećati kao tuđin, nego u BiH jebote?
Zašto, hiljadu mu bubnjeva, sve gledate kroz prizmu novca? Pa da čovjek ima milione u BiH, opet bi mu loše bilo. Nije problem novac. Problem su ljudi, primitivna sredina i još primitivniji običaji.
Nije meni toplo u Šverije zbog novčanika, nego što mogu gledati porniće kakve hoću ; ostvariti svoja radničko građanska prava kad hoću ; ići u školu koja će me vrednovati po znanju, a ne prezimenu ; ući u mesnicu bez bojazni da će me mesar zakinuti ; poslati dijete na trening da se svojim radom izbori za mjesto a ne poznanstvima ; …
Lista je jebote pravo dugačka i nigdje nema novca u tome.
Tina Peric Tijelom smo ovde, a dusom u voljenom gradu… Kao baterije na punjenje… Ovo je samo pokusaj da se proba opisati…
Aleksandar Vlajsavljevic: Odlicnu si temu i polemiku pokrenuo. U zadnje vrijeme mi sve lici na egzodus sa ovih prostora, a ja ne znam zasto, iako sam vec jednom otisao pa se vratio, pa imam priliku da odem, odlucio ostati da pokusam i sebe i druge da uvjerim da je moguce ovdje zivjeti. Jeste, ljepse i bezbrinije vani, ali iz jednog jedinog razloga a svi koji su otisli su ga provukli kroz komentar. Tamo vani niko ne pametuje, radi se, stvara i zivi od toga. Zar je nama toliko tesko to napraviti ovdje il’ se sjetimo da budemo takvi samo kad odemo? Znam, ovdje ima puno onih koji nam smetaju, dajte da ih se rijesimo vise u zivotu i da pokazemo da i ovi nasi prostori mogu da griju i da se i ovdje moze bezbrizno zivjeti…il’ sam ja preoptimistican?
Асад Макаревић: evo zasto volim Ameriku: na Balkanu si OSUDJEN da dijelis prostor sa papcima — u Americi ih, fala bogu ima kao i svugdje drugo ali je sistem tako dizajniran da ih je lakse izbjeci svakodnevno
Mario Marusic: Izvrsno, cak i na sjeveru evrope. smile emoticon Jbga, i ja sam mislio da nigdje nije ljepse i toplije, nigdje milije sunce nego tu gdje sam se rodio, medjutim…
Borka Petrovic: Ja cu reci kako kad… Nekad grije, nekad ne. Mada nekada i kada ne grije zna da bude lijepo, kada recimo “Karl the Fog” prekrije divni San Francisco, opet je lijepo, a neke magle ovdje i vlaga u ovom Oregonu nekako mi stvaraju memlu i u srcu. Sunce Arizone, uvijek lijepo grije, i razveseli, da covjek ne moze ni biti tuzan. Medjutim, to sunce nekako imam osjecaj toliko grije da ljudima przi mozak, pa postaju lako nezahvalni. Philly je grad u kojem se takodje osjecam kao kod kuce, kao u jednoj od mojih mnogih kuca, i divno mu je nebo, zna da ugrije, ali ljudi bas i ne znaju. Nase nebo nije vise isto i nikad nece biti isto, tako da ja imam zal za prosloscu i nekim nebom sto je nekad bilo. Mene dugo to nebo nije grijalo, smrzla sam se toliko tako da mi je pustinja Arizone dosla kao neki balans i zagrijavanje za Kaliforniju i Oregon… Od kako sam se zagrijala, djavo mi neda mira, tako da jos malo se pripremam i za oprostaj od Oregona… A mozda je i razlog sto trazim neko bolje nebo, upravo to davno izgubljeno koje pokusavam da nadjem u svim nebima na drugoj strani svijeta. I sunce naseg, i sunce tudjeg neba uvijek ce jedne grijati dok druge nece. A nekad zavisi i od perspektive iz koje se gleda isto to nebo, kao na primjer na ovoj fotki koju sam uslikala prije par godina vozeci iz Phoenixa za San Francisco kroz Mojave desert…Ja sam ispred sebe vidjela samo put bez kraja i to divno plavo nebo, ali kad sam se okrenula, shvatila dam da ne vidi svako to nebo na isti nacin…
(Buka)