Rešida Kovačević iz Jajca
Svakodnevno ustaje rano zorom i sređuje se. Oblači jedan od svojih urednih kostima, obuva cipele na petu i namješta svoju mini val frizuru. Sprema se da krene. Vjerovatno na posao, pomislili biste, ali ova baka u penziji ne radi više. A u suštini radi više nego mnogi od nas zajedno. Ustaje i sprema se da krene u obilazak grada kako bi ga očistila.
Rešida Kovačević živi u Jajcu, malenom gradu velikih potencijala, ali nedovoljne ažurnosti. Kada su u pitanju psi lutalice, ali i smeće koje nemilice bacamo svi zajedno, praveći ruglo od turističkog dragulja. Vodopad u centru grada, mlinčići na Plivskom jezeru, muzej drugog zasjedanja AVNOJa, a onda na ulici smeće. Komunalci se voze gradom, eventualno nešto pometu, ali smeće ostaje iza nas sviju.
A onda nastupa ona. Sređena, brižna i pažljiva sa svojom metlom i lopaticom. Kreće da čisti sve što je ostalo iza nas. Rešida, krhka djevojčica u tijelu starice, umiljato mazi i pse lutalice. Svi ih se plaše, jer mogu biti agresivni, ali ona im govori: “Ne bojte se, neće vam ništa”.
A zapravo i jeste tako, jer svi ratovi počinju iz straha, a napadi iz obrane od nečega što se još nije desilo.
Rešida ih se ne boji, zato je i vole, zato je i slijede na njenom putu gradom, dok sakuplja opalo lišće, papiriće i opuške cigareta.
Pogrbljena, nejaka, a opet tako snažna. Ona ne odustaje, uprkos tome što radi Sizifov posao. Uzalud je njeno krhko biće ustalo da očisti ulicu, kada je ustalo novih hiljadu da ih uprlja. Ali ona neće prestati, jer sve dok postoji i najmanji papirić, ona ima posla, a tako bi moglo izgledati i narednih nekoliko godina, jer gledajući realno, ljudi neće postati normalniji. Međutim, pitaće se je li ona normalna, jer šta radi svaki dan na ulici, sređena sa metlom u ruci?
Svi se plaše pasa, jer mogu biti agresivni, ali ona im govori: “Ne bojte se, neće vam ništa”. A zapravo i jeste tako, jer svi ratovi počinju iz straha, a napadi iz obrane od nečega što se još nije desilo.
Neće se ona obazirati, jer sve što radi, radi predano, posvećeno i bez imalo srama. Nekada u kasnim večernjim satima Rešidu sretnem kada krećem u grad i pomislim odmara li ova žena ikad? Jedan dan u mom naselju, drugi dan na drugom kraju grada. Svi je prepoznaju, govore o njoj, ali njoj ta pažnja ne treba, jer ne misli da radi nešto posebno važno i drugačije. Ne misli ona, ali nije ni svjesna koliko to jeste tako.
Dobro jutro Rešida!
-Dobro jutro i tebi.
Ti opet uranila.
-Šta ću kad volim Jajce. A djeca ko djeca, bacaju papir od sladoleda, od smokija i slomljene igračke. Pa ja to pokupim da grad bude ljepši.
Da je samo to. Svaki opušak ona stavlja tamo gdje mu je mjesto. Uz to se ne ljuti na one koji to ostave. A ostavljaju mnogi i to značajniji otpad iza sebe. Nemoguće bi ga bilo pokupiti da se pojavi još desetine ovakvih žena, a i muškaraca.
Komunalcima bi bilo nemoguće očistiti nešto što ostaje takvo kakvo jeste-nečista savjest većine stanovnika. Kolektivna svijest ili bolje rečeno nesvijest u konstantnom je porastu. Pa šta bi Rešida danas radila da nije toga.
Svaki opušak ona stavlja-tamo gdje mu je mjesto. Uz to se ne ljuti na one koji to ostave. A ostavljaju mnogi i to značajniji otpad iza sebe.
Rešida nije smatrala da je vrijedno raditi intervju sa njom, čak ni ne misli da radi nešto značajno. Međutim mi smo shvatili da treba govoriti o njoj, kao i stotinama sličnih muškaraca i žena koji sitnim rukama i pogrbljenim leđima kao zvonari crkve Notre Dame tiho i mučno rade posao za koje ih niko ne plaća.
Naše društvo je slika Rešide, jer smo potlačeni u neravnopravnom društvu, gdje bez obzira na sjajna odijela, nove frizure i društveni status, imamo isti zadatak, a to je čišćenje smeća iza onih koji ne mare.
Za naš grad, naše društvo, ni za bilo kojeg pojedinca. Čišćenje savjesti koje je nemoguće ostaje ono što svako od nas ponese sa sobom na spavanje. A onda bez obzira na sve hiljadama ljudi ovog grada ostanu besane noći kao podsjetnik da nečisto uvijek ostaje takvo.
Bez obzira na sjajna odijela, nove frizure i društveni status, imamo isti zadatak, a to je čišćenje smeća iza onih koji ne mare.
(Sara Velaga /www.lolamagazin.com)